Citiraj ekoi prvotno napisa Vidi poruku
Tamo negdje oko moje 13. godine iz tog zamjeravanja razvila se velika gorčina, prezir, mržnja, bespomoćnost, bezvrijednost i frustracija koju sam dugo kasnije u životu preslikavala na druge ljude i svakodnevne situacije. Ni u kog nisam imala povjerenja i svi su mi bili glupi i krivi za moje probleme. Imala sam ozbiljnih problema u komunikaciji i socijalizaciji. Nisam bila baš Miss Popularnosti. A onda sa odrastanjem sam shvatila puno stvari i odlučila to mjenjati.
Danas nemam zamjerke, ni gorčine, ni ostalog. Samo želim svoj život provesti u miru i biti sretna sa svojom obitelji.
Nadam se da sam dala ok odgovor.
Ja sam imala sreću da sam uvijek bila vesela i pozitivna i da me nije to diralo toliko duboko u dušu, uvijek sam samo sama sebi govorila "Izdrži koliko moraš, odeslit ćeš se i živjeti svoj život" I tako je i bilo, jedva sam čekala da završim školu, zaposlim se i čekala prvu priliku da odselim!
Jedino kaj sam fulala je kaj sam još više trebala uživati u životu, na način da sma se skorz opustila, a ne utjehu tražila u dečkima, na način da sam od srednje škole tražila "ljubav svog života" i nadala se da ću čim prije naći nekog za kog ću se udati. Tu sam pak imala ludu sreću da nisma zapela s nekim idiotom nego sam stvarno na kraju našla ljubav svog života!