Citiraj Ally prvotno napisa
SuBrInO, hvala na prekrasnom postu.
Učinit ćemo sve što je najbolje za našeg sina. Strah nas je operacije, kao i svakog roditelja. U srijedu smo kod logopedice upoznali djevojčicu koja ima 3 godine a pužnica joj je ugrađena kada je bila stara 14 mjeseci, i jako lijepo priča i razumije.
Nemoj da te bude strah operacije. Opisat ću ti svoje iskustvo.
U vrijeme dok je bila one akcija "Dajmo da čuju" pa se naveliko operiralo. Ja sam došao u bolnicu i ugledao svu sretnu djecu umotanu zavojima kako se igraju te sam osjetio radost zbog njih, a i zbog sebe jer me to također čekalo.

Dan prije operacije ti nasapunaju tamo gdje bi te trebalo rezati na operaciji i žiletom to potpuno obriju. Baš je fora osjetiti dio glave potpuno obrijanom, nisam se mogao prestati trljati prstima koliko je bio ugodan osjećaj.

Sutradan je došla jedna medicinska sestra i rekla mi je da se okrenem na trbuh i dobio sam injekciju na guz. Nakon nekog vremena mi se počelo spavati, taman kada su ušli kolama po mene i prebacili me. Išao sam dolje i ulazio u operacijsku dvoranu, bio sam omamljen, sjećam se da me jedna sestra podragala po nozi da budem opušten. I ničega se nadalje ne sjećam osim da sam se povremeno budio i buncao koliko ima sati i odma istom brzinom utonuo u san.

I došla je večer kada sam se konačno probudio, bio sam prikeljen na infuziji (ili što je to god već), mislio sam u početku, što ja radim ovdje? Oh, zar je gotovo, diram se po glavi, osjetim debeli zavoj.

A moram priznati da me jaaaaaaaako boljela rana prva tri dana i da su bolovi bili nesnosni te sam pio tablete. I povraćao sam 3-4 puta zbog anestezije.
Nemoj se brinuti zbog toga jer sam pratio malu djecu od godinu dana do dvije godinu i ona se nisu žalila na bol, jedino su sama sebi skidala zavoje i čeprkali po koncima, no netko od nas bi to prijavio jer smo uvijek pazili na njih.

Medicinsko osoblje je jako ljubazno, vidjet ćeš i sama, svi će se pokušati na sve načina zabavljati tvoje dijete.

Dakako, nakon što ti se to ugradi, opet ništa ne čuješ. Čuješ tek na prilagodbi umjetne pužnice, ali to je nešto sasvim drugo i na drugom mjestu u drugo vrijeme.

Ja ću ti ovim postom napisati sve kako mi je bilo.

Proveo sam 8 dana u bolnici bez ikakvih posjetitelja jer sam bio iz SLavonije te mi moji nisu mogli dolaziti svakog dana
No odlično sam se nosio s time.

I pustili su me osmog dana kući, imao sam zavoj par dana, desetog dana sam se morao opet vratiti na vađenje konaca (bez brige, ništa se ne osjeti) i onda opet zavoj par dana. I onda sam rekao mami da želim da mi pomogne oprati kosu pa smo to učinili nježno, rana mi je lijepo zarasla. Sada kada to pritisnem, ništa ne osjećam, tako da nema govora o tome da rana boli do kraja života. Ne osjećam ni dodir kože jer je implantat ispod te kože.

Od puštanja iz bolnice je moralo proći 3 tjedna da bih išao na prilagodbu ili ako ćemo to nazvati po mome, da se idem uključiti u svijet zvukova.
Strašno sam se bojao toga, bilo me strah moje reakcije.

Na prilagodbi ti, zapamti, nikada ne daju odmah približni sluh onako kako ti čuješ sada recimo.
Već ti pomalo pojačavaju jačinu zvukova.
U prvom mjesecu sam dobio tihi zvuk, u drugom mjesecu, nešto jači tihi zvuk, trećem mjesecu, dobro tihi zvuk, nakon 5 mjeseci, glasno tihi zvuk, nakon 7 mjeseci smo prešli s tihog na dobar zvuk pa bi išlo dobar zvuk, jači dobar zvuk i tako redom.
Jer da se u jednom trenu dobio najjači (maximum) stupanj jačine zvuka, mozak bi nam bio jako zbunjen te bi explodirao od navale nepoznatih, novih zvukova koje mozak gluhog čovjeka ne prepoznaje niti ih je ikada imao.

To bi izazvalo šok u nama.

Kada su me priključili u svijet zvukova, bio sam sav ukočen i pesimističan. I klik, uključili su meeee. Počelo mi se lagano vrtiti u glavi, a sjedio sam. Cijeli dan mi se vrtilo u glavi, a normalno sam hodao, sjedio i sve ostalo. To je jer je mozak bio znatiželjan pa se malo poigrao 'ljuljanjem'

Sutradan je sve bilo u redu, više mi se nije vrtjelo.
A od trena kada su me uključili, to je bilo jako tih zvuk za početak da se malo priviknem i odmah sam pitao mamu "Mama, čujem da nešto lupa, što je to?". Žena koja mi je prilagođavala pužnicu i mama su bile iznenađene, pa to je gradilište lupalo jaaaaaaaaako udaljeno kilometrima i one su to jako slabo čule to lupkanje. Ali ja sam to ČUO! Fino, rezko lupanje. Uzbuđenje me preplavilo.

S vremenom je bilo sve bolje.

Inače mi je sluh vođen kao 100% oštećenje, ja ipak znam da imam malo ostatke, ali dakako, osjetio bih te ostatke ako bih se jaaaaaako derao.

I razumljivost tijekom gluhoće mi je bila često na 0%.
A sada nakon pužnice i nakon pet godina mi je s 0% porasla na 30%.

To je jako slabo, ali ne i za mene u razdoblju od 15-20-te godine.
Ipak, to je očekivano, osobe stare 15g do 20g. nikada neće moći naučiti slušati slušnim putem, ali se razumljivost može makar maaaalo poboljšati i to je veliki korak za nas. Jedna nam je liječnica rekla "Subrino (tako sebe navodim), nije važno što ne razumiješ, važno je da ti - ČUJEŠ!"

Kada bih bolje razmislio, u pravu je, jer mi pužnica olakšava mnoge situacije. Bio bih odavno pregažen da mi pužnica ne reagira na približavanje tramvaja, automobila. I to imaju druge svrhe.

Tvoje dijete ukoliko sada dobije pužnicu će jako puno napredovati i tolikom brzinom.

Ova djevojčica koja je dobila sa 14mjeseci pužnicu je zaista rano dobila pužnicu i imala je priliku odmah učiti svijet zvukova bez da je morala biti svjesna što znače ti riječi i kako zvuče. Ona je to učila putem i brzo ih usvojila.

Pozdrav i na raspolaganju sam ako imaš nekih pitanja,
SuBrInO.