Meni je Šalata ostala u traumatičnom sjećanju, a o mome sinu da i ne govorim. Dakle, dijete od osam godina koje je rastom bilo ispred svojih vršnjaka smjestili su u kinderbet. Maleni mi je to rekao tek treći dan jer mi nisu dali da uđem na odjel da ga vidim već su mi sina slali van, na hodnik

Taj treći dan vidjela sam da je izuzetno tužan i da nekako čudno hoda. Tugu sam pripisivala već samoj činjenici što je hospitaliziran i što je odvojen od nas, ali hodanje :/ Kad mi je rekao da sva tri dana ne može ispružiti nožice jer spava u kinderbetu šlag me strefil. Pokupila sam dijete i potpisala da na moju odgovornost ide samnom doma i da ću ga sama voziti svaki dan na pretrage gdje i kada treba. No tada još nisam znala da je mali imao još jednu traumu zbog koje se nije želio vratiti na Šalatu. Cistoskopiju su mu radili bez ikakve anestezije

Pa stvarno mislim da ti ljudi gore nemaju trunke empatije i bilo kakvih pozitivnih osjećaja prema toj dječici. Mali mi je dobio noćne more, a i dan danas kad se nađe blizu bolnice na Šalati sav se stisne. Da ne kažem da (barem tada) nisu imali određene aparate za pretrage bubrega pa je mali morao na Rebro. To je priča za sebe.
Oni potrpaju sve ljude (i odrasle) koji taj dan moraju na neku pretragu u kombi i sve ih furaju na Rebro. Nitko ne pazi na vaše dijete, nitko ga ne tješi; istovare ga pred vrata gdje se pretraga treba obaviti, uz uputu da od tamo ne mrda osim na pretragu dok se oni ne vrate (da se razumijemo radi se o medicinskim tehničarima), a oni odu dalje po raznim odjelima istovarivat ljude. Ja sam srećom vozila iza njihovih sanitetskih kola svoga sina sama, a sve to sam vidjela i tješila drugu dječicu koja su tamo plakala. Horor.
Toliko o našem iskustvom na Šalati
