Djeci koja sviraju na ulici uvijek rado dam nešto, baš zbog ovog razloga. Nikad ih nisam doživljavala kao prosjake. Uostalom, puno takvih svirača viđala sam i vani, u drugim gradovima, imam dojam da im to dođe kao vježbanje nastupa.Mima prvotno napisa
Pa, nadam se da ih nitko i ne doživljava kao prosjake. MM je sviranjem po cesti (ne u Hrvatskoj) zaradio svoj prvi auto.
Moji nećaci isto ponekad sviraju na cesti - osim što nešto zarade tako se rješavaju i treme jer je to ipak javni nastup.
Tu ne računam ovakve slučajeve kakve opisuje NanoiBeba, a bogme ni one harmonikaše koji bez sluha urlaju tako da se cijeli Trg ori - od takvih bježim glavom bez obzira (na žalost, u praksi se takvi smještaju na tramvajske stanice, pa ako hoćeš u tramvaj, moraš slušati i Miljenka s harmonikom ili onog napornog hornista koji se svađa s policajcima svaki put kad ga pokušaju potjerati).
Što se tiče prosjačenja, svojedobno sam imala jako ružno i neugodno iskustvo s jednom "profesionalkom", i otada vrlo rijetko dajem. Prije sam znala davati, kad osjetim da nekom stvarno treba, a sad sve češće vidim da je to ogranizirani posao (da ne kažem biznis). I sve češće srećem prosjake u tramvajima, i takvi me baš smetaju.
 |
|||
Odgovori s citatom