Moj brat i ja smo jednom išli u grad do našeg TC i na parkiralištu na žegi stoje kolica i u njima sjedi mlada ženska i prosi, ima plakat kako je invalid i bla bla bla i buraz joj da 5 kn što je izvadio iz kolica... dok smo obišli autom oko parkinga da izađemo na cestu, cura se lijepo ustala i otišla si kupiti sladoled. Ma da mi se nije žurilo doma vratila bih se i zviznula šamarčinu.
x, pogotovo na boldano
ne smatram se osobito milosrdnom, ali nekako ne mogu jednostavno proći pored nekoga za koga vidim da nema za jest, fizički boli
isto najgore mi je vidjeti stare ljude, odmah zamislim da su ostavljeni sami, s mizernom penzijom nakon dugog staža-priča može biti skroz drugačija, al takvu ja pišem u glavi.
a što se tiče prevara, ma uvijek nekako računam da ili si materijalno ili intelektualno ili duševno siromašan da varaš na taj način
svakako si siromašan, pa eto ti kuna
otvorila sam temu točno prije godinu dana - cura iz teme i dalje prosi - zadnjih dana je u centru grada. Ma stvarno ne znam što bih mislila - "profesinalne" prosjake u gradu već sve znam po faci. Tu i tamo uleti netko nov, i tima uvijek dam. Ali ova cura mi i dalje nije jasna. Možda je to neki protest - puno je ljudi bez posla, ali ne viđam ih da prose. Najradije bih ju pitala, ali mi je i to glupo
NanoiBeb možda govorimo o istoj curi.
Dugo vremena stajala je u Petrovoj pored Zavoda za transfuziju. I moram priznati da mi je to totalno čudna lokacija za prošenje.
Viđala sam ju svako jutro kada sam išla na posao.
Cura ima otprilike 20-23 godine. Dobro je obuečna, ima odličnu zimsku jaknu, hlače, cipele, uredna, zgodna, ruksak na leđima i veliki karton na kojem je lijepim slovima ispisano da smo joj mi jedina pomoć u njenoj teškoj situaciji i neko sunce nacrtano, tako nešto, ne sjećam se najbolje.
I tako sam ja prošle godine jednu zimu zastala i pitala ju prvo da li ona zaista prosi na ovom mjestu ili je to neki protest, istraživanje...
Kaže ona meni da prosi.
I ja tako krenem u priču s njom, nisam ju direktno pitala što joj se desilo, ali onako na brzinu djeluje mi čisto ok.
I rekla sam joj da ne mogu vjerovati da joj je ovo jedini način da si po mogne.
Ona kaže da je.
U to vrijeme mi je mama bila jako bolesna i tražili smo žene koje bi joj pomagale, cijene su se kretale oko 40-50 kuna na sat. Rekla sam joj za to, rekla sam joj za čišćenje... međutim ona je rekla da joj to ne može pomoći. I moram priznati da mi je to bilo skroz čudno.
I onda je dugo, dugo nisam vidjela, pa opet par puta u Jurišićevoj i opet je nema na mom potezu.
Imala sam situaciju kada je trebalo temeljito očistiti jedan mali stan gdje je živjela jedna starija osoba, dosta zapušteno i sjetila sam se nje i mislila sam joj ponuditi poslić. Ali iskreno, čini mi se da bi me odbila.
Posljednje uređivanje od borka : 27.11.2013. at 21:23
Ma ja sam im uvijek davala kad sam imala sitno dok nisam vidjela par stvari koje su me prenerazile.. Jedna od tih stvari je čovjek u invalidskim kolicima koji prosi, diže se, sprema kolica u auto (doduše neki prastari ali opet) i odlazi na nogama.. Nakon toga mi se desila situacija da me žena zaustavila da je gladna, da ima doma troje gladne djece i da nema za kruh, reko dobro gospođo- dođite samnom u pekarnu, izaberite si što god hoćete.. A njezin odgovor "ma ne,ne, hvala".. i udaljava se od mene..
Sada me jako žaloste klinci od 15,16 godina koji nemaju dovoljno za izlazak, stoje na večer u štiklama pred dućanom i pitaju prolaznike za kunu.. Stvarno strašno
Borka, to je ta cura. I meni je cijela situacija čudna, zato sam i otvorila temu. Kada sam ju prvi puta vidjela, dala sam joj nešto novaca, ali sam odmah imala neki čudan osjećaj. Mijenja lokacije po gradu, a sada je opet oko centra
mislim da sam ja istu curu viđala u svom kvartu-kod dz u martićevoj
btw. Par dana nakon prošenja pred našim dz-om vidjela sam je kako sjedi sa frendovima u jednom od najskupljih kafica u centru grada i pije caj (ok, mozda ju je netko castio, ali opet mi cudno)
Mislim da smo postali jako neosjetljivi i puni predrasuda prema drugima, osjetila ja to na svojoj kozi. Dakle, isla sam s malim na preglede i neka ispitivanja u Suvag. Racunala sam da ce trajati cca. 2-3 h. Dodjem, parkiram, skuzim 1. zona. Ok, odlucim 1. sat platiti na aparatu, pa da mogu jos 2h mobitelom produziti. No, imam samo papirnate... Mislim si, pitati cu da li mi netko moze usitniti... Vodim malog za ruku... Nisam mogla vjerovati da me nekoliko ljudi uopce nije htjelo niti pogledati, nisam uspjela niti izgovoriti sta hocu, okretali su glavu od mene... Strasno! No, jedna studenica mi se stvarno potrudila pogledati da li ima, svaka joj cast. Ali stvarno sam imala osjecaj da ljudi misle, ono, vodi dijete za ruku i prosi, uopce nisu htjeli cuti sta govorim...
Toliko sam bila sretna sto me je uopce saslusala, vidim da broji zadnje kune, da sam na kraju ja njoj dala za kavu, samo da mi da kovanicu!
Posljednje uređivanje od Deaedi : 27.11.2013. at 23:47
Jesmo neosjetljivi, a znaš zašto? Zato jer nas varaju na svakom koraku i nitko nikome više ništa ne vjeruje.
Ovdje su se pojavili rumunjski Romi koji prose. Kazu ljudi da dodju kad dodju predbozicni luna-parkovi, cirkusi i slicno. Nabiju se ispred vecih ducana, tamo gdje stoje kolica.
Najgore mi je to sto se tako ponasaju da ih te doslovce bude - strah. :/
I ovdje (Italija) je puno rumunja koji prose, ne samo u ovo doba godine. Imaju podijeljena "radna mjesta" pa sam jedan dan iz bliza svjedocila sukobu oko teritorija njih dvoje koji su usli u isti tramvaj - nije uopce bilo ugodno biti blizu, bilo me strah da se ne izvade nozevi ali srecom jedan je odustao i izasao.
Dobro su organizirani, mijenjaju se svako toliko. Ovaj mjesec se u mom tramvaju vozi recimo jedan sto svira harmoniku, prosli mjesec je bila zena s bebom, mjesec prije isto harmonika... I pred ducanom sjedi jedna zena i prosi, svaki dan ima pauzu za rucak u isto vrijeme (valjda je za rucak), kad je slucajno nema mijenja ju druga...ma ono, bas radna mjesta.
Ja im ne dajem (iako mi je neugodno prolaziti svaki dan kraj te iste zene ispred ducana s punim vrecicama...). Ne znam, ne podupirem takvo organizirano prosenje. S druge strane, zao mi je ljudi. Nisam uopce na cisto sama sa sobom oko toga...
Često znam dati sitno ljudima koji prose, nedavno se pred Konzumom pojavio čovjek u invalidskim kolicima, dosta star, i kako izlazim iz dućana uredno bi mu ostavila nešto ali jučer primjetim nema toga čovjeka ali u kolicima sjedi žena koju sam viđala da dedu vozi valjda doma kada bi Konzum završio sa radnim vremenom. ostala sam u čudu jer žena normalno hoda. I da nakon takvih scena koje me totalno razočaraju pitam se zašto uopće dajem novce i kome to dajem?
Pravo pitanje za filozofski kutak glasi: Da se nađete u potrebi, da li bi pružili ruku za milostinju?
Ja baš ne znam, ali opet, ne usudim se kategorički tvrditi da ne bih nikada.
To bi moralo biti nešto stvarno strašno da me natjera na prošnju, štajaznam da su mi djeca gladna, gola i bosa, a da nema nikakvog načina da se negdje zaposlim ili da izgubim radnu sposobnost. Što druge tjera da to rade ne znam i ne razmišljam pretjerano o tome. Krumpiric je negdje u ranijim postovima lijepo to objasnila. A prosjacima dajem po nahođenju - kakav mi je dan, kako sam raspoložena i koliko je blizu/daleko plaća.
Ono što mene najviše muči je mnoštvo mladih cura s bebama, barem u mom kvartu. Meni je sve to jako scary jer te bebe UVIJEK spavaju. Kao da su drogirane.
Dobro pitanje Peterlin.
baš zato jer ta cura odskače od svih gorenavedenih primjera profesionalnog prošenja koje viđamo, pogotova u ovo doba godine, sam i otvorila temu.
Ne obayirite se na prevare, zbog tih prevatanata ljudi kojima treba dat nemogu doc na red i nemamo povjerenje u njih.
dajem i starcima i invalidima i ulicnim sviracima, kako oko sebe sad nemam lutajuce pse i macke ond hranimo ptice
doniram koliko god mogu i strasno mi je u sto se svijet pretvorio, koliko nemamo osjecaja i solidarnosti za manje sretne. vise dajemo za zivotinje nego za ljude jer ih ljudska okrutnost ne zaobilazi.
ne hodam po kavama, pazim da se oblacimo po rasprodajama da mogu sto vise podijeliti tamo gdje treba
i ja dajem tim gorespomenutim. A i onima koji uz sebe imaju životinje.
Velim ti da mi ova odudara od svega
pa moja je ideja da ce te stici karma, ako prosis iz objesti doci ce ti na naplatu
nije moje da nekome sudim, ja mogu dati ili ne.
da se nadjem u gabuli i ne mogu naci psolutno nista za raditi ne bih se sramila prosjciti da nahranim dijete, nema toga sto ne bih odradila da ga nahranim. ako bih bas morala krasti onda bih ipak vodila racuna od koga otimam
Vidjela sam neki dan na Ilici mladu curu s tim sendvič plakatom sa smajlićima, dobro obučena, drži mobitel...
20 metara od te cure stoji stariji čovjek i drži časopis. Ne vuče za rukav, ne zove, ništa, samo drži taj časopis. Pričala sam malo s njim i baš me rastužila ta priča, čovjek je radio, imao obitelj, vodio normalan život. Žena mu je umrla, a on dobio otkaz s 50 godina, nije više mogao plaćati podstanarstvo i završio je na ulici. U pučkoj kuhinji je upoznao neke ljude koji su ga uputili na prodaju časopisa. Zovu se "ulične svjetiljke" i pišu o beskućnicima, dosta tekstova pišu sami prodavači.
Zbilja me dirnulo kako je čovjek u tako teškoj situaciji odlučio nešto raditi, imao snage i volje pokrenuti se i pronaći način da se uzdržava. Još mi je rekao da ako treba pomoć kod građevinskih radova imaju udrugu beskućnika koji obavljaju fizičke poslove i tako zarađuju.
Nakon toga jednostavno nemam razumijevanja za dobro uhranjene (možda je ružno od mene, ali je činjenica) 25-godišnjake u naponu snage koji stoje na cesti i čekaju da im netko nešto da. Jednostavno ne mogu vjerovati da oni ne mogu dijeliti letke, prodavati novine ili bilo što RADITI, kad te poslove rade i starci od 70 godina.
Da, časopis Ulične svjetiljke i udrugu beskućnika treba podržati.
da.
isto tako uvijek imam pijeteta spram onih koji prose, makar kakvi bili, mladi, stari, uhranjeni, itd.
mislim da se nitko ne odlučuje lako na taj korak.
svjesna sam da postoje "profići", ali uopće ne razmišljam o tome. kad me netko zamoli za pomoć, u principu uvijek dam, ionako bih tih par kuna potrošila na nekakvu glupost.
a nezaposlenih je skoro pola milijuna u hrvatskoj, čisto sumnjam da ima toliko raspoloživih radnih mjesta, makar kakvih.
moja mati je govorila "bolje ih tisuću nadijeliti,nego enega prositi"
i ja ovako razmišljam.
a čudi me da ranije niste primijetili ulične svjetiljke. evo, već petu godinu izlaze. super mi je taj projekt. ljudima vratilo dostojanstvo. a zna biti i jako zanimljivih tekstova. u zadnjoj ima super tekst o svijetu kriminala. i kako se lako i ta granica prijeđe. i onda gotovo.
to i socijalna samoposluga.
i odlična ideja da skupljaju stvari kod kasa u trgovačkim centrima.
jer sam znala razmišljati da odnesem hranu i ostalo, al onda nemaš vremena, odnosno volje da budemo iskreni, da kupiš u dućanu, raspitaš se gdje je ta samoposluga i odneseš. ovako na ulazu u dućan podijele letke što im treba, a na izlazu im ostaviš stvari. a kad me krene trpanje u kolica, potrpam više nego što sam mislila, i za sebe i za njih
Sjetila sam se ove teme tijekom svog nedavnog razgovora sa svekrvom.
Naime, moja svekrva nikom ništa ne da. Nama daje povrće iz vrta i sl., ali da bi nam donijela 200 g kave kad dolazi k nama, nema šanse. OK, ni ne tražim to od nje.
No, ono što me zabrinjava je njena generalna škrtost i stav prema nama koji nismo kao ona.
Prosjacima ne bi nikad dala ni lipe. "Da žele, radili bi."
Sad kad su bile ove poplave, nazvala nas je (inače nas ne zove jer joj je preskupo) da bi nas izričito upozorila da ne uplaćujemo nikakav novac i da nikome ništa ne dajemo.
Moj muž i ja smo idioti jer smo poklonili kolica.
Budale jer smo nekom posudili AS.
Kreteni jer kupujemo stvari za dijete, umjesto da posuđujemo, a istovremeno smo i budale jer stvari od vlastitog djeteta posuđujemo drugima.
Istovremeno, tu ženu uopće nije sram uzeti bilo što što joj netko drugi daje. Još manje ju je sram to isto poslije prodati. Usput, kršćanka je.
Moj muž i ja se rukovodimo onim nekakvim feng shui pravilom - moraš dati da bi mogao primiti; moraš se riješiti starih stvari da napraviš mjesta za nove. Vjerujem da i u Bibliji piše nešto slično.
Ja sam prošla rat, a i veći dio života sam bila siromašna. Roditelji mi godinu-dvije uopće nisu dobili plaću. Da nije bilo tuđih donacija, ne bih imala što jesti, ni obući, a ni igračkama se baš ne bih naigrala.
Mislite li vi da smo mi idioti jer radimo sve ovo gore nabrojano? Hrpa vas prodaje svoje stvari pa vjerojatno razmišljate poduzetnije od mene, no mislite li zbilja da sam ja beskrajna budala jer stvari radije posuđujem i poklanjam nego prodajem?
Nisi. I ja uglavnom poklanjam. Prodajem kada bas zagusti. Meni je veci problem sto ccuvam previse stvari.
Dajem i prosjacima. Ne onim profesionalnim kone vec znam po gradu. Cesto kupim nesto sto mi uopce ne treba jer mi bude zao covjeka koji to prodaje
Moja je slična takva. Sve se slaže i sprema. Sve će zatrebati. Baš mi govori prije par dana kako ima robice od mm (samo 30ak god se čuvalo) Moja je katolkinja...ali i ja sam katolkinja. I ne triba mi nitko znati jesam li dala,poklonila,prodala,uplatila ili nisam uplatila. Ne vjerujem u karmu..vjerujem da ima puno ljudi koji mnogo daju,a zauzvrat dobiju malo ili ništa. U jednom sam trenutku pomislila šta će toj ženi te neke stvari koje čuva desetljećima,pa sam se zapitala šta mene to ima zanimati. To nije moja stvar,kao i obratno.
Ček, ima robice za bebe od tvog muža i nije ti to dala za tvoju djecu?
Ma i ja mislim da ne mora nitko znati što dajem ili ne dajem (i kome dam ili ne dam ), ali me baš razljutila kad nas je izvrijeđala na pasja kola što smo poklonili kolica. Mogli smo ih prodati za 200-300 kn, ali onaj tko kupuje kolica za te novce ionako nema puno više. Barem mislim.
Ponudila mi je robicu. Da. Ali nije mi trebala robica koja se čuvala 35god. Imala sam dovoljno svoje. Iskreno neznam šta bi bilo da se nešto uništi Ubuduće joj govori da ste sve prodali pa će odustati. Varaš se za kolica,barem šta se mene tiče. Meni je draže baciti novce na sladolede na plaži,skakanje po trampolinu,kave..nego npr. na robicu koju će djete nositi 3mj(5puta obući) Nakon prve cure moja su kolica bila kao nova,netko bi fino uštedio da ih je otkupio od mene. Nekome takve stvari ne predstavljaju ništa u životu. Svi imamo svoje prioritete. Da čuješ koliko novca dajem za meso zato jer je eko i domaće možda bi mislila da sam luda,al eto,meni je to važno.
Za prošenje i davanje u Bibliji piše: Neka nezna ljevica,što radi desnica" ukratko daj koliko možeš i zaboravi na to odmah,ne hvali se svojom dobrotom,jer onda skoro kao da nisi ništa ni dao....ali teško je to...ljudi smo
E, tako je! Znala sam da negdje piše, ali se nisam mogla sjetiti točnih riječi.
A gle, na temi o prikupljanju pomoći mnogi su stavili popis svega što su donirali. OK, ako su time htjeli ponukati druge da i sami daju te stvari (neki su rekli da ne znaju što bi dali), ali neki su doslovno stavili izvješće. No, kao što i sama kažeš - ljudi smo.
Ali da je netko prošao rat i sam živio od donacija, a danas, kad može, ne želi nikome pomoći... E to pak ne razumijem! Da me ubiješ, nije mi jasno.
Ni ja takve ne razumjem,i kod mene je IDENTIČNA situacija. Živjeli su od pomoći drugih,a danas to je tako,nema tu pomoći. Možda je strah nekakav ostao u njima. Neznam. Uglavnom,nastavi ti po svom i bit će sve 5. Popisi su dobri,ponukaju i druge na akciju. Čitala sam negdje da je jedan prosjak sakupio 7-8kn i ponudio ih jednoj djevojci da mu posudi mobitel za jedan poziv donacije. To je srce kao neboder,kad daješ više nego imaš. Mi svi ostali dajemo samo višak. Ovo je priča o Čovjeku sa velikim Č, taman da je 100% izmišljena
Evo da i ja malo probudim ovu temu a ujedno i da si olakšam dušu. Danas mi je bio jedan od najtežih a mogu reći i najgorih dana u životu. Kažu mnogi da muškarci ne plaču. no lažu vas. Ja sam danas dušu pustio plačući i još plačem čim se sjetim tog trenutka. Nisam čovjek od pisanja tako da mi ne zamjerite. Ukratko došao sam u Irsku prije 5 mjeseci u vjeri i nadi za boljim životom. No šipak ništa od toga. Svugdje je to isto. Borba i samo borba. No da se vratim na bit moga javljanja. Kako imam stalnu rutu kretanja kuća trgovina primjetio sam jednu curicu svojih cca 15 ili 16 godina kako na jednom te istom mjestu sjedi i čita knjigu. Nisam obraćao pozornost na to sve do danas. Kiša pada, vjetar piri posebno hladan dan. Krenuo sam u trgovinu sa zadnja 3 eura u đepu. Bio mi gazda kuće i platio mu najam tako da mi ostalo samo 3 eura do 01.08. Idem ulicom sve je prazno jer je vrijeme katastrofalno i naletim na tu curicu na istom mjestu kao i uvijek. Sjedi dole na hladnom betonu i čita knjigu. Ovaj put sam obratio pažnju na nju. Uredna, čista, solidno obučena no neprikladno za današnji dan. Pošto je bucka kao i moja čera koja je ostala u Hrvatskoj podsjetila me je na nju. Sjedi na mokrom i hladnom betonu i čita knjigu. Ispred nje neka majica i na majici sitni novci. Stao sam i gledam. Ništa mi nije jasno. Kroz glavu mi prolazi brdo misli i razmišljanja i sada još razmišljam o tome. No da ne dužim više jer nemam snage da pišem izvadim svoja zadnja 3 eura i stavim joj na tu već mokru majicu. Ona me pogleda, nasmješi se i sa punim očiju suza mi se počne zahvaljivati. Moram naglasiti da on ništa nije tražila niti joj išta piše da traži pomoć. Samo sjedi i čita. Ovim vam želim reći da nije bitno što ja nisam kupio ništa i što sad nemam ništa, ja ču se snaći. No što je nju natjeralo na to, ima li roditelje, uredna je i čista pa vjerovatno ima krov nad glavom, ima li što za jest. Sve su to pitanja na koje ja sad nemam odgovora. Možda ču jednog dana imati. no kada hodate ulicom i vidite takve situacije pomozite jer možda čete sutra i vi biti u sličnoj situaciji. Vjerujte mi na riječ jer ja to najbolje znam. Hvala vam u ime svih siromašnih.
Na konto mog prošlog posta. Danas sam bio u knjižnici i naletio na tu curicu. Koristi kompjuter i fejs u knjižnici pa pretpostavljam da nema doma. Isto je obučena kao i zadnji puta. Pokraj sebe je imala veliku putnu torbu koja me brine. Moram saznati sve o njoj. Ako netko zna dobro engleski da mi prevede par rečenica neka se javi. Pokušao bih ju naći preko grupa u Athloneu.
Podižem temu i ne mogu vjerovati da sam temu otvorila 2012. godine.
Curu sam jučer ponovno vidjela u Staroj Vlaškoj. - Znači cura već 5 godina prosi u tom plakatu/sendviču/panou - kak se to već zove.
Fakat ne znam kaj bih milsila
da se trebas zabrinuti kad nestane?
šeće ona po raznim lokacijama. Periodično ju viđam. Al fakat nisam mislila da je prošlo već 5 godina.
Kaj ju vi ostali ne srećete gradom? Mlada je. Možda sad već ima 30 godina. Karakteristična s tim plakatom. I smajlićima na njemu