I jesu li doista postale neizostavni dio odgoja i života tako male djece?
Zar je moguće da današnjem djetetu od 3-5 godina samo igra kod kuće i vani s roditeljima i sa ostalom djecom, plus sve što uče i rade svaki dan u vrtiću nije dovoljno?
Da li te aktivnosti, bilo da se radi o jezicima, sportu, raznim umjetničkim radionicama i sl. pružaju danas djetetu nešto što kasnije neće moći nadoknaditi, nešto bez čega ne može biti?
Da li je to doista potreba i želja djeteta ili nametanje od strane društva i očekivanja i strahovi roditelja da ne ostane po strani, zakinuto za ne znam kakvo znanje koje će mu dati neku prednost pred drugom djecom koja ne idu na te programe. Hoće li zato biti educiraniji, kulturniji, bolji ljudi?
Ne bih puno ovako filozofirala o tome da dijete čisto iz popune viška slobodnog vremena sa 5 -6 godina upiše ples, neki sport itd. za što samo pokazuje želju, sklonost i interes, ali drugo su ispoljavanje neostvarenih ambicija i frustracija vlastitih roditelja, i vršenje pritiska na dijete da mora biti maksimalno angažirano, uspješno, da se mora razvijati i usavršavati jer jednog dana tra lala...Gdje je tu granica?
Propušta li moje 5.-godišnje dijete veliku stvar zato što samo ide u vrtić, a ostatak dana se igra s nama vani ili kod kuće?