Možeš uzeti u obzir tuđa iskustva ali odluči isključivo prema svom djetetu. Stvar je u tome da nekome ta godina dobro dođe, a nekome je korak unatrag.
Iako, ja nisam baš neki zagovornik da zrelost i ozbiljnost dolaze isključivo s godinama. Prema tome, svi odrasli bi bili zreli i ozbiljni .
Jednostavno imate nekoga tko je ozbiljan, zreo, odgovoran s 4, 6 i s 18 godina, dok je netko "zaigran" i neozbiljan i sa 7 i sa 30. Dođe do nekog pomaka u emocionalnoj zrelosti ali generalno, imate djece nezrele za školu i sa 10 godina, pa su svejedno upisana.

Ustvarim javila sam se na ovu temu jer sam na nekoliko mjesta pročitala o problemu reakcije na neuspjeh. Možda će vas iznenaditi ali ta loša reakcija na neuspjeh se javlja najviše kod djece koju se puno hvali dok su mala.
Dijete jednostavno postane pravi mali "ovisnik o pohvalama" ili se pak nesvjesno nađe u toj ulozi koja mu je dodijeljena (da je uvijek za sve "super", "bravo" i sl.) i ima "odgovornost na leđima" zadržati taj nametnuti status. Strah od neuspjeha dolazi radi toga jer se boji da će iznevjeriti očekivanja.
Mi roditelji se nesvjesno odveć razbacujemo pohvalama misleći kako je to dobro. No kako nije dobro stalno kritizirati i grditi dijete isto tako štetno je (koliko god to nama nevjerojatno zvučalo) i pretjerano hvaliti dijete jer time isto stvaramo pritisak na njega. (Ne misli se NE hvaliti uopće - malo bih trebala razjasniti ali sada nemam vremena - nego treba pohvaliti tako da se kaže: baš si lijepo nacrtao ovog dinosaura, a ne: ti prekrasno crtaš, pravi si umjetnik... dijete tada smatra kako ćemo mi uvijek očekivati savršene crteže i strah ga je jer zna da to neće moći uvijek ostvariti, a još je bolje reći: što ti misliš, jesi li ti zadovoljan svojim crtežom...)