Kao da opisuješ menelaumi prvotno napisa
- nema ti to veze s godinama. Ja sam jednostavno takva - ništa nije dovoljno dobro ako nije savršeno. Ne moraš ti očekivati savršenstvo, ona to sama očekuje od sebe. I danas se borim s tim. Jako je opterećujuće tako živjeti, a pogotovo jer ponekad nemam razumijevanja za ljude koji nisu takvi, kojima "sve prolazi" pa ih doživljavam kao aljkave i neodgovorne. Meni je puno pomogla moja mama. Kada sam bila u najvećem stresu (vezano uz situacije da se bojim kako ću biti lošija od drugih) ona mi je znala reći: "Pa sve su to djeca kao i ti. Nisu to kompjutori." Na mene je to tako snažno djelovalo, kao da me ošinula mokrom krpom. Stvar je u tome (mislim da se tako osjeća i tvoja curica) da sam ja imala osjećaj kao da se stvarno natječem savršenim robotima. I danas mi je to u glavi.
Mene svi doživljavaju kao osobu koja uopće nema straha kada treba javno nastupiti jer djelujem sigurno (često držim predavanja na stručnim usavršavanjima za učitelje) a ne znaju koja borba se u meni odvija prije nastupa, strašno mi lupa srce, znoje mi se dlanovi ali si uvijek dozovem te riječi moje mame - sve su to samo obični ljudi - i uspijem se svladati. (Uz to, ja se i štreberski pripremim, uvijek naučim predavanja napamet i ne čitam s papira ili slajdova.)
Pišem ovo zato da osvijestim kako i roditelj može puno pomoći i učiniti, više nego što je svjestan, umjesto samo čekati da dijete to spontano "preraste".
A glede teme - baš sam prekjučer mijenjala kolegicu u 1. razredu i na tragu ove teme kroz ponašanja učenika pokušala pogoditi tko je stariji a tko mlađi - moram priznati da sam totalno fulala - recimo, dijete koje mi se činilo najnezrelije, bio je dekoncentriran, pod odmorom se valjao po podu, bilo ga je teško obuzdati - jedan je od najstarijih
Ja inače volim kada postoje jasna pravila ali ja ih ovdje stvarno ne mogu dokučiti. Prijateljica je svoju curicu poslala ranije (rođena je u ožujku - nije ju htjela odgoditi). Kada smo se susretale od 1. do negdje 3. razreda uvijek je govorila kako se kaje što ju nije odgodila jer mora puno s njom raditi, teško joj je u školi... Susrela sam ju kada je curica u 4. razredu i kaže kako je mala nevjerojatno odskočila u odnosu na druge. Naime, ona je jadna navikla da mora puno učiti i time je stekla radne navike pa kada je krenulo "pravo učenje" ona se lako snašla, dok su oni koji su "sve odrađivali lijevom rukom" sada stagnirali. A imala sam i učenicu kojoj su roditelji odgodili školu i konstantno je odlična učenica, ozbiljna, odgovorna... sada je pitanje bi li ona bila ista i da je krenula sa 6 godina? To da je odluka o odgodi ili ranijem upisu bila dobra ili ne ne možemo nikada znati jer bi se morali vratiti u identičnu situaciju. Možda dijete na jednoj strani nešto dobije, a na drugoj izgubi.
 |
|||
Odgovori s citatom