Moj je drugi najmlađi u svom razredu iako nije prijevremeno upisan. Ni po čemu se to ne osjeti, ni učenju ni druženju. A uz to je drugi po visini.
 |
|||
|
|
|||
Moj je drugi najmlađi u svom razredu iako nije prijevremeno upisan. Ni po čemu se to ne osjeti, ni učenju ni druženju. A uz to je drugi po visini.
oprosti, pobrkala sam neštolaumi prvotno napisa
Ne osjeti se razlika ako je on u svojoj generaciji obveznika,
ali možda bi se osjetila razlika da je još pola godine mlađi, da je primjerice umjesto u veljači rođen u kolovozu?
Kažem, imam pozitivno iskustvo sa prijevremenim upisom, ali moje dijete je bilo na samoj dobnoj granici, pa smo se stoga puno lakše odlučili. Da je bio i nešto mlađi, isto bi ga vjerojatno dali u školu.
No za ovog trećeg, koji je rođen početkom kolovoza bih se ipak jako teško odlučila na tako nešto.
ja nekako mislim da emocionalnu zrelost najbolje moze procjeniti teta u vrticu i vi.
u onim kratkim razgovorima oni mogu vidjeti sve ovo sto si nabrojala da zna, al emocionalnu zrelost, bas i ne.
pitas sta je bolje, ako porgrijesis- preran polazak ili frustriranost, mislim da se lakse nositi i "zalijeciti" frustriranost nego preran polazak.
znas da smo mi odgodili skolu. ona ce krajem ozujka 7. glavni razlog bila je emocionalna zrelost.
svi su govorili da ce imati preko ljeta skok, i je, imala je. no i dalje mi nije bila dorasla skolskom izazovu (ok, kod nas je bila i varijabla nove bebe i njena velika regresija radi toga).
pun pogodak je bio sto smo joj odgodili skolu, prebacili je u drugi vrtic (kvartovski) u englesku grupu (malo izazova). ona je druga osoba. to ne velim samo ja, to vide i govore i druge cure koje je poznaju.
u starom vrticu bila je medju najmladjima i uvijek u sjeni ovih "velikih". sad je ona gazda. tete su odusevljene s njom, ona im je desna ruka, njoj se izgradilo samopouzdanje i ima smjelosti napraviti ono sto prije nije. prilazi drugima, sklapa prijateljstva, prihvaca odbijanje djece na manje osoban nacin...ma sva se preporodila.
to je nase iskustvo.
mladja je pak rodjena u travnju, pa cu s njom morit brige o prijeveremenom...
potpis!
zaboravila sam u svom gornjem postu dodati vrtickog psihologa.
nama su tete i vrticka psihologica rekle da je ona intelektualno i tekako zrela (i vise od vrsnjaka), al emocionalno da nije. i samo su potvrdile moje sumnje.
skolsko testiranje nije uopce obracalo paznju na emocionalnu zrelost pa mi stoga komisija nije ni dala odgodu jer je po njima ona zrela za drugi osnovne, ne za prvi... pa sam pisala zalbu i dobila odgodu.
Da li možda postoji neka granica koju kilažu dijete mora imati na upisu u 1.razred?
Imam jednu prijateljicu, dijete ima uvjete po godinama ali je jako jako sitna i mala. Jel to može biti razlog za odgodu do nagodinu?
Laumi, ja sam srpanjsko dijete i krenula sam u školu sa 6 godina i nepuna 2 mjeseca, bila sam najmlađa u razredu, a razlika između mene i najstarijeg učenika bila je godinu i 3 mjeseca. Doduše, u vrijeme kad sam ja kretala u školu, to nije bio prijevremeni upis jer su tada sva djeca rođena do 31.8. mogla sa 6 godina normalno u školu pa po tome nisam neki izuzetak.
Ovo pišem da ti dam dva primjera.
Da su me starci u vrtiću bili ostavili još jednu godinu, mislim da bih bila poludila, meni je vrtić bio strašno dosadan. Pamtim da sam kao petogodišnjakinja jako, jako plakala kad sam shvatila da me tete i starci "ne puste" u školu s generacijom iznad iako sam testove dobro riješila, a tete su mi ih morale dati na rješavanje jer sam inzistirala. Nisam tada razumjela što je generacija i tko je tu mlađi,a tko stariji (vrtić je bio skroz generacijski miješan), ja sam samo jako htjela ići u školu oduvijek.
U školi sam bila jedan od dvoje odlikaša, vrlo odgovorna, od trećeg razeda išla sam i u muzičku, a u svakom razredu imala sam još najmanje 5 slobodnih aktivnosti. Bilo mi je fora biti najmlađom u razredu, a kasnije mi je bilo jako drago što sam srednju završila s nepunih 18
E, sad, moji starci su automatski isto promijenili i na mlađeg brata, i on je srpanjsko dijete. Bez razmišljanja su ga upisali u školu sa 6 godina. I pogriješili. Iako bistar, bio je još potpuno zaigran, potpuno nezainteresiran za školu, a to je ostao do kraja srednje škole. Ne znam bi li bio bolji da je krenuo godinu kasnije, vjerujem da bi, svakako štetilo mu ne bi. Sa mnom su starci sjeli možda 2 sata cijelu osnovnu, s njim najmanje 2 sata svaki dan.
Postoje prosjeci, većine, sredine itd., ali djetetu treba pristupati individualno. Ako želi ići i ako prođe testove, smatram da bi trebalo ići u školu. U mom razredu bilo nas je pola šestogodišnjaka, pola sedmogodišnjaka, a dobrih i loših učenika, odgovornih i problematičnih, skoncentriranih i manje skoncentriranih bilo je, sjećam se, podjednako u obje grupe.
Zuska, isto ovako i ja (samo ja nisam išla u muzičku)
bila sam druga najmlađa u razredu, uvijek najmanja i najlakša. nije bilo nikakvih problema zbog toga. zato se čudim kad mi kažu da bi to mogao biti problem.
zaista je to jako individualno. sin mi je krenuo u školu sa 6,5 i definitivno nije spreman. nismo uspjeli dobiti odgodu. nemamo problema s disciplinom, ali imamo problema s reakcijom na neuspjeh. dijelom je to do karaktera (čini mi se da je perfekcionist), ali vjerujem da bi se s time lakše nosio nagodinu. bit će on ok, nema tu velikih problema, ali mislim da je moglo i bez tog stresa.
ono što je dobro je da je odgovoran i da je školu shvatio ozbiljno. samo, vidim da mu je premalo igre. još je uvijek jako zaigran.
kad uspoređujem curicu s njim, to je nebo i zemlja.
Možeš uzeti u obzir tuđa iskustva ali odluči isključivo prema svom djetetu. Stvar je u tome da nekome ta godina dobro dođe, a nekome je korak unatrag.
Iako, ja nisam baš neki zagovornik da zrelost i ozbiljnost dolaze isključivo s godinama. Prema tome, svi odrasli bi bili zreli i ozbiljni.
Jednostavno imate nekoga tko je ozbiljan, zreo, odgovoran s 4, 6 i s 18 godina, dok je netko "zaigran" i neozbiljan i sa 7 i sa 30. Dođe do nekog pomaka u emocionalnoj zrelosti ali generalno, imate djece nezrele za školu i sa 10 godina, pa su svejedno upisana.
Ustvarim javila sam se na ovu temu jer sam na nekoliko mjesta pročitala o problemu reakcije na neuspjeh. Možda će vas iznenaditi ali ta loša reakcija na neuspjeh se javlja najviše kod djece koju se puno hvali dok su mala.
Dijete jednostavno postane pravi mali "ovisnik o pohvalama" ili se pak nesvjesno nađe u toj ulozi koja mu je dodijeljena (da je uvijek za sve "super", "bravo" i sl.) i ima "odgovornost na leđima" zadržati taj nametnuti status. Strah od neuspjeha dolazi radi toga jer se boji da će iznevjeriti očekivanja.
Mi roditelji se nesvjesno odveć razbacujemo pohvalama misleći kako je to dobro. No kako nije dobro stalno kritizirati i grditi dijete isto tako štetno je (koliko god to nama nevjerojatno zvučalo) i pretjerano hvaliti dijete jer time isto stvaramo pritisak na njega. (Ne misli se NE hvaliti uopće - malo bih trebala razjasniti ali sada nemam vremena - nego treba pohvaliti tako da se kaže: baš si lijepo nacrtao ovog dinosaura, a ne: ti prekrasno crtaš, pravi si umjetnik... dijete tada smatra kako ćemo mi uvijek očekivati savršene crteže i strah ga je jer zna da to neće moći uvijek ostvariti, a još je bolje reći: što ti misliš, jesi li ti zadovoljan svojim crtežom...)
ovo za pretjerane pohvale mi ima puno smislaMožeš uzeti u obzir tuđa iskustva ali odluči isključivo prema svom djetetu. Stvar je u tome da nekome ta godina dobro dođe, a nekome je korak unatrag.
Iako, ja nisam baš neki zagovornik da zrelost i ozbiljnost dolaze isključivo s godinama. Prema tome, svi odrasli bi bili zreli i ozbiljni
Jednostavno imate nekoga tko je ozbiljan, zreo, odgovoran s 4, 6 i s 18 godina, dok je netko "zaigran" i neozbiljan i sa 7 i sa 30. Dođe do nekog pomaka u emocionalnoj zrelosti ali generalno, imate djece nezrele za školu i sa 10 godina, pa su svejedno upisana.
Ustvarim javila sam se na ovu temu jer sam na nekoliko mjesta pročitala o problemu reakcije na neuspjeh. Možda će vas iznenaditi ali ta loša reakcija na neuspjeh se javlja najviše kod djece koju se puno hvali dok su mala.
Dijete jednostavno postane pravi mali "ovisnik o pohvalama" ili se pak nesvjesno nađe u toj ulozi koja mu je dodijeljena (da je uvijek za sve "super", "bravo" i sl.) i ima "odgovornost na leđima" zadržati taj nametnuti status. Strah od neuspjeha dolazi radi toga jer se boji da će iznevjeriti očekivanja.
Mi roditelji se nesvjesno odveć razbacujemo pohvalama misleći kako je to dobro. No kako nije dobro stalno kritizirati i grditi dijete isto tako štetno je (koliko god to nama nevjerojatno zvučalo) i pretjerano hvaliti dijete jer time isto stvaramo pritisak na njega. (Ne misli se NE hvaliti uopće - malo bih trebala razjasniti ali sada nemam vremena - nego treba pohvaliti tako da se kaže: baš si lijepo nacrtao ovog dinosaura, a ne: ti prekrasno crtaš, pravi si umjetnik... dijete tada smatra kako ćemo mi uvijek očekivati savršene crteže i strah ga je jer zna da to neće moći uvijek ostvariti, a još je bolje reći: što ti misliš, jesi li ti zadovoljan svojim crtežom...)
kad ih hvalim, hvalim ih za nešto konkretno što su napravili i pazim da ne pretjerujem
kad pišem o strahu pd neuspjeha, mislim na to da bi se ona mogla uspoređivati s drugima (sklona je tome) i ubedirati ako ne bude uvijek sve super. ja ne očekujem od njih da uvijek budu savršeni u svemu.
LIMA, imaš li ti u svom radu iskustava s djecom koja su krenula sa 6 godina?
Kao majka dvojice dječaka moram dodati da dečkima obično dulje treba.... Djevojčice su češće spremne (emocionalno i motorički) za eventualni raniji upis (odnosno upis na vrijeme, bez odgoda), a dečkima dobro dođe još jedna godina sazrijevanja, naravno uz uvjet da im se malo u tome i pomogne.
Našla sam cijelu storiju o toj razlici između većine dječaka i većine djevojčica u Biddulphovoj knjizi "Odgoj dječaka".
Btw. i ja sam išla u školu sa 6 godina (također srpanjsko dijete) ali kad sad pokušavam prizvati u sjećanje te dane, nisam baš sigurna da je to bilo najsretnije rješenje. Jesam ja znala i pisati i čitati i bila brza u svemu, ALI sjećam se da je učiteljica imala dosta muke da me drži mirnom jer sam se šetala po razredu, išla gledati da li kiša pada i slično... I ja sam gnjavila roditelje da krenem u školu, upisali su me kod bivše susjede koja me poznavala od rođenja, ali svejedno, nisam sigurna da sam dugoročno baš nešto profitirala time što sam završila srednju školu s 18, fakultet s 23. Kud nam se žuri?
(Malo crnog humora. prag za mirovinu se svako toliko pomiče na sve stariju dob, pa ću se ja samo više naraditi, he he he...)
ne žuri se meni, nego vidim da malena jako želi ići u školu i čini mi se da će iduću jesen biti spremna
i tete u vrtiću kažu da se dosta povukla otkad joj brat više nije u vrtiću (iako nisu bili u istoj grupi)
zato smo je MM i ja odlučili dati na testiranje da vidimo je li uopće spremna pa da uopće možemo ozbiljnije pričati o tome
sad skupljam iskustva
Bili smo u sličnoj situaciji preprošle godine (tete iz vrtića i vtrička psihologica su preporučivale prijevremeni upis), poznata mi je nedoumica.
Ono što je prevagnulo kod odabira za još jednu vrtićku godinu bilo je promatranje djeteta u društvu djece starije od njega za godinu, dvije, u odnosima s nekima od njih (ne nužno emotivno zrelijih) bio je totalna pušiona, za razliku od odnosa s djecom sličnih karakteristika iz njegove dobne skupine, ili pak onom starijom. Činilo nam se kako je bolje u taj svijet uvoditi ga postupnije, kroz produženi boravak u školi (razredi su mali, pa su jednim boravkom obuhvaćeni učenici od 1. do 4. razreda) ili pak kroz razne radionice. E sad, jesmo li dobro odabrali? Ne znam, ponekad smo zadovoljni, ugodno je imati dijete koje samo obavlja sve svoje obaveze, bez podsjećanja i ikakvih natezanja, a ponekad smo puni sumnji, sputavamo li dijete u njegovom razvoju, prisiljavajuć ga na slušanje gradiva koje je davno svladao. Naravno, tu nam se i nameće pitanje gdje će i kada će naučiti svladati frustraciju onog "ja to ne mogu" u suzama, što ne bi bilo loše odraditi u ovoj dobi.
Nije baš da sam ti pomogla, ali eto...
Možda bi bilo dobro da svoja iskustva napišu majke djece u početku puberteta; mislim kako dobna razlika tu dolazi najviše do izražaja (tu se krije moj podsvjesni strah)
iako sam majsko dijete išla sam u školu sa punih 7 i ohoho, ko i svi moji doma ( oni su išli oko 7 godina), ali u razredu je bio jedan dečko, istina muzičar koji je od mene ( koja sam bila skoro najstarija) bio stariji još 9 mjeseci, za ponevjerovati je kaj je taj dečko radio, zbrajao na prste, pa skinuo čarape ak je prek 10, bio je drag ( svi klinci su ga jaako voljeli) .... ali nažalost je i poginuo zbog brzopletosti s nepunih 9 godina
Laumi, ovo je po mom mišljenju, najboji savjet.
Lima, hvala na lijepom postu, samo ti piši i dalje, učim(o)
pa...eto, on se druži samo sa starijima
najbolji prijatelji su redom - 6., 7. i 8. razred.
nitko iz razreda.
u razredu je ok, druže se, al nije stekao ta prava prijateljstva. ne mora biti uopće da je radi godina. ima svoju kvartovsku ekipu i to je to.
isto je svibanj i isto je krenuo u školu sa 7 godina i 4 mjeseca. bio je definitivno zreo za školu, no, eto, išli smo po ps-u. i nisam požalila jer sam zadnju godinu njegovog vrtića bila doma na porodiljnom pa smo se družiliu školi - nikakvih problema nema.
i moja m se druži već drugu godinu za redom sa školarcima u vrtiću, prvu godinu je već oplakala rastanak
no, kod nje me ipak najviše brine koncentracija. i zato ćemo ipak pričekati još godinu dana, sve sam više u to uvjerena. i malo me brine poštivanje autoriteta učiteljice. jer trenutno, eto, tako se potrefilo, skoro da komandira i teti u vrtiću
realno, j je bio puno spremniji od nje za školu u toj dobi, pa je čekao. sad ona nek čeka. jedino što će nas izluditi, doslovce izluditi s tim forsiranjem škole. no, to je radi brata.
eto, malo razmišljam na glas, ne zamjerite :D
no, kod nje
Kao da opisuješ mene
Mene svi doživljavaju kao osobu koja uopće nema straha kada treba javno nastupiti jer djelujem sigurno (često držim predavanja na stručnim usavršavanjima za učitelje) a ne znaju koja borba se u meni odvija prije nastupa, strašno mi lupa srce, znoje mi se dlanovi ali si uvijek dozovem te riječi moje mame - sve su to samo obični ljudi - i uspijem se svladati. (Uz to, ja se i štreberski pripremim, uvijek naučim predavanja napamet i ne čitam s papira ili slajdova.)
Pišem ovo zato da osvijestim kako i roditelj može puno pomoći i učiniti, više nego što je svjestan, umjesto samo čekati da dijete to spontano "preraste".
A glede teme - baš sam prekjučer mijenjala kolegicu u 1. razredu i na tragu ove teme kroz ponašanja učenika pokušala pogoditi tko je stariji a tko mlađi - moram priznati da sam totalno fulala - recimo, dijete koje mi se činilo najnezrelije, bio je dekoncentriran, pod odmorom se valjao po podu, bilo ga je teško obuzdati - jedan je od najstarijih
Ja inače volim kada postoje jasna pravila ali ja ih ovdje stvarno ne mogu dokučiti. Prijateljica je svoju curicu poslala ranije (rođena je u ožujku - nije ju htjela odgoditi). Kada smo se susretale od 1. do negdje 3. razreda uvijek je govorila kako se kaje što ju nije odgodila jer mora puno s njom raditi, teško joj je u školi... Susrela sam ju kada je curica u 4. razredu i kaže kako je mala nevjerojatno odskočila u odnosu na druge. Naime, ona je jadna navikla da mora puno učiti i time je stekla radne navike pa kada je krenulo "pravo učenje" ona se lako snašla, dok su oni koji su "sve odrađivali lijevom rukom" sada stagnirali. A imala sam i učenicu kojoj su roditelji odgodili školu i konstantno je odlična učenica, ozbiljna, odgovorna... sada je pitanje bi li ona bila ista i da je krenula sa 6 godina? To da je odluka o odgodi ili ranijem upisu bila dobra ili ne ne možemo nikada znati jer bi se morali vratiti u identičnu situaciju. Možda dijete na jednoj strani nešto dobije, a na drugoj izgubi.
mi smo nešto bliže odluci
razgovarala sam s vrtićkom psihologinjom, testirala ju je, rekla da je spremna i da bi bila šteta da ne ide budući da je tako jako zainteresirana
dosta smo dugo razgovarale, a ona je pričala i s Evinim tetama, koje su joj potvrdile da je i emocionalno spremna
idući tjedan imamo testiranje u školi
Pa to je treće dijete - uz dvoje starijih vjerojatno je imala "nevidljive pripreme" i to bi moglo čisto dobro funkcionirati, tim prije što je riječ o djevojčici (dječaci su obično dulje zaigrani). Sretno na testiranju!
je, Peterlin, dijelom je to u pitanju, a dijelom i to što joj je vrtić postao sve više nepoticajna sredina
ni mi doma više nismo dovoljni njezinom apetitu za saznanjima
bilo je dobro dok je sve bilo na "opipljivim" pitanjima, sad je u teološko-filozofskim
danas je bilo testiranje u školi, prošla je
pedagogica je rekla da već dugo nije imala dijete od 5,5 godina koje je toliko zrelo i spremno za školu
(kaže da se iznenadila kojim sve pojmovima barata)
mala je presretna što ide u školu
Uf, bravo, ja ipak nisam smogla hrabrosti da mu ukradem tu zadnju godinu.
Kraj svibnja,a i svi mu prijatelji idu, moža sam podgriješila,ali ne znam. Pametno moje sa pitanjima o Bogu, svemiru, vatreni obožavatelj enciklopedija i lik koji čita priće, ali mi je milo ne mogu još,...
Ali duuugo smo promišljali i nadam se na nisam donjela krivu odluku
da se moja makar u jednom polju pokazala ne baš skroz spremnom, odustali bi od ranijeg upisa
ali u svim testiranim poljima je bila super, uključujući i emocionalnu zrelost (tu sam imala najveće dvojbe) - pedagogica je rekla da je izrazito zrela
i kognitivno je još dosta napredovala otkada sam zadnji put pisala
u 11. mj. je, na primjer, računala do 10, sad računa do 50 (nismo je učili)
vjerujem da bi joj ostajanje u vrtiću bio svojevrsni korak unazad
da ne pričam o tome kakvu želju ima za ići u školu. da ona to toliko ne želi, ne bih uopće razmišljala o prijevremenom upisu.
moja kćer je krenula u školu prošle godine sa 6 god i tri mjeseca. emotivno i kognitivno zrela, među najvišima u razredu. u školi sve ok, samostalna.. jedino ja imam problem, stalno nešto mjerkam, brinem kak će kasnije u drugom, trećem, petom... MM mi govori da djeca moraju imati malo težine i poneku frustraciju u odrastanju i ja se slažem općenito, ali u trenutku bi najrađe poravnala svijet
cipelice, čega se konkretno bojiš za kasnije?
pa neće ona stagnirati.
a vjerojatno bi se iste te stvari pitala i da je išla godinu kasnije
samo ne bi imala "ispriku" što ide ranije
jer normalno je da se pitamo kako će oni to kad dođe neki teži period
moj je krenuo sa navršenih 7 i ja se isto pitam kako će mu biti u 5. razredu
kod ovih koji kreću ranije i sve službe su "odradile" svoj dio (vrtić, tete, psiholog, logoped, škola, defektolog) i ako se svi slažu da je dijete spremno, ostavite taj strah (a nekad i opravdanje) iza sebe
to je odluka koju ste donijeli zajedno sa stručnjacima i sigurna sam da svi vjerujete da radite najbolje za svoje dijete
budite i vi sigurniji u sebe, pa će i djetetu biti lakše
nadam se da se kuži što sam htjela reći
mene su zanimala i tuđa iskustva i iznenađena sam koliko ljudi je protiv prijevremenog upisa čak i ako je dijete spremno, samo zbog toga da mu ne oduzmu još jednu godinu igranja.
ne oduzima škola baš toliko puno slobodnog vremena. ako dijete želi tu obavezu i spremno je na nju, zašto ne?
moji tata i mama su svađali oko mojeg ranijeg upisa u školu. mama (učiteljica po struci) je vidjela da sam spremna, a tata je bio ljut jer mi je mama "oduzela godinu dana igranja". a ja zapela da idem u školu i stvarno sam u školi uživala.
Djeci koja ne idu u boravak škola oduzima puno manje vremena od vrtića
i to je istina, Jurana
škola je naporna za djecu koja školu ne vole previše. kao, npr. moj sin. njemu je škola nužno zlo i jedva čeka da se dođe doma igrati. takvoj djeci čak i odgoda koristi, iako je odgodu ne daju samo iz tog razloga (pokušali smo).
sad, nakon ovog iskustva, vidim da se definitivno treba ravnati prema djetetu i ukoliko stručna služba u vrtiću i školi procijeni da je spremno, ne komplicirati s našim dvojbama.
I. je rođen krajem travnja. Godinu i pol prije škole išao je logopedu. Kasno je propričao i kada je krenuo - sve kvačice su bile "c". Olovku praktički nije držao u ruci. Nije volio crtati. Nije čitao, nije pisao, nije volio da mu se čitaju priče...
Tražili smo raniji upis zbog organizacijskih razloga. Prepustili smo se stručnim službama i vodili se njihovim procjenama. Nikakvih zapreka nije bilo. Čak ni to što se i sada teže usmeno izražava.
No, usprkos svemu - danas je odličan učenik. Ne mislim samo na ocjene.... odličan je u svemu. Izuzetno je odgovoran i samostalan. Piše urednije i bolje od brata. Čita najbrže u razredu. Svaki tjedan pročita barem jednu knjigu od 100injak str.
Ali što je najvažnije: niti jedan dan nije došao iz škole a da mu u školi nije bilo super! Sasvim sam sigurna da mu ne nedostaje vremena za igranje.
Mi se nismo vodili tuđim iskustvima. Samo smo se oslonili na vlastitu intuiciju i stručne službe. I uopće me ne opterećuje da li smo pravilno postupili ili ne. Moje je dijete sada sretno.
Znači, tu procjenu predpredškolarca od strane vrtićke stručne službe inicira roditelj?
Često slušam od (jedne) odgajateljice da je dijete spremno za školu, ali moj je dojam drukčiji pa ništa ne poduzimam.
Posljednje uređivanje od Dalm@ : 20.02.2013. at 09:42
u našem slučaju smo mi inicirali procjenuZnači, tu procjenu predpredškolarca od strane vrtićke stručne službe inicira roditelj?
Često slušam od (jedne) odgajateljice da je dijete spremno za školu, ali moj je dojam drukčiji pa ništa ne poduzimam.
najviše zato što je E. jako motivirana za školu i na temelju usporedbe s bratom i sestrom
ali opet, motivacija sama po sebi nam ne bi ništa značila da kognitivno ili emocionalno nije spremna
isto tako, ne bih je dala ranije u školu (usprkos spremnosti) da ona sama jako ne želi ići
Dalm@, što kaže tvoje dijete?
zašto nesigurnost?u srednjoj, sa mnom je išao dečko koji je preskakao razrede. uvijek sve 5 ali socijalne vještine koma. ekipa se' loptala' s njim, niš nije kužio( ili se nije snalazio). tad mi se činilo da su nenormalni roditelji koji bilo što ubrzavaju.
kad smo morali odlučiti upisati ili ne bilo mi je teško odlučiti. s jedne strane bio je moj negativan stav a s druge za školu potpuno spremno dijete.
I mene malo zbunjuje ta česta opaska kako se djeci koja ranije krenu u školu uskraćuje godina dana igre i djetinjstva. Jednostavno mi ta teza ne stoji. Niti se djeca s polaskom u školu prestaju igrati, niti im je djetinjstvo stalo. Pogotovo ako je nekome poput meni vrtić bio noćna mora. Isto sam srpanjsko dijete i krenula sam sa 6 u školu, a i kćer sam dala sa 6 i po, doduše ona nije prijevremeno upisana jer je rođena u veljači.
Sin je krenuo sa 7 jer je rođen u rujnu i iako je imao i veće predznanje i bio samostalniji u dosta stvari od sestre (čak se govorilo o darovitosti) na kraju se pokazalo da je ona puno ambicioznija i željnija učenja i napredovanja. I rezultati to očito potvrđuju.
u kojem je mjesecu rođena?
srpanj 2007.
Ne savjetujem upisivanje mališana prijevremeno
a mi opet ovdje tvrdimo da ne možemo svu djecu staviti pod zajednički nazivnik
ako stručnjaci dijete proglase spremnim za školu i ako je dijete za školu motivirano, nema razloga da ne ide ranije
moja "ambicija" je da dijete bude sretno i zadovoljno - za neku djecu to znači odgoda polaska u školu, a za neku djecu raniji upis (kod kuće imam i jedno i drugo)
ja svoga ne bih upisivala "ranije"
a rođen je 2.4., znači... samo 2 dana kasnije od datuma koji bi ga činio obveznikom
ali ja sam sigurna da neće biti zreo
jer ga, znam da nije pametno, uspoređujem sa sestrom
jedino me strah visine
jer je već sada viši od mnogih prvoškolaca
bit će im svima ko tata tamo, kad krene sa 7,5
apri, ne bi ga upisala ranije čak ni kad bi on tražio da ide? i kad bi bio procijenjen kao zreo i spreman?
neće taj tražiti
on je baš derište
ha , ha, to su i nama rekli kad sam tražila odgodu ( 30.03. rođen). Kao sto će mu odgoda jer će biti najviši u razredu. On je bas sretan sto je najviši , samo ima dvije cure koje su još veće od njega , a nisu krenule sa odgodom.
Da, to je valjda neka posebna stigma, biti najvisi u razredu.
ovoj dr.skolske medicine koja radi upise kod nas valjda je. Tko bi ga znao. Kukala je o toj visini na pregledu, i kasnije na komisiji da je dijete dobilo preporuku odgode od psihologa, defektologa i pedagoga, a ona puše i uzdise : joj sada si tako visok, a tek druge godine...
Vjerojatno misli - najveći, najjači, najzreliji - mom nećaku to baš nije koristilo.
kamo sreće da je najjači i najzreliji bilo u kategoriji. Ali bila je u igri samo visina, a to je i njoj trebalo biti jasno nakon pola minute jer mladunc nije htio uopće surađivati na pregledu.
naravno da nije
to je šala
MM je pomišljao o ranijem upisu u školu, jer su klinci intelektualno napredni i nije me baš shvaćao kad sam mu objašnjavala da za to nema nikakve potrebe i žurbe. Smatram da su emocionalno još daleko od škole. Sad se i MM uvjerio u to, kad je jedan počeo neutješno plakati i legao na pod potpuno slomljen, jer mu je teacher-ica na oglednom satu engleskog uzela bojicu iz ruke i spremila ju zajedno s ostalima, kako bi mogla prijeći na sljedeći temu. On, naime, nije završio bojanje nekog kruga, jer mu je brat ''podmetnuo'' neodgovarajuću bojicu, on to nije stigao ispraviti... to mu je bilo straaaašno i ogroman neuspjeh. Smirio se tek kad sam mu rekla da ćemo papir ponijeti kući, obrisati gumicom ''grešku'' i da će on dobiti priliku to obojati kako treba.
Tako da se spremnost očito sastoji od puno dijelova.
Ovako nekako i moj.
Mislim da se nismo skuzile
Meni nikad nije bila jasna ta "cccc, bit ce vam najveci u razredu", u stilu "ne znate sta radite". Kakav je to argument za upisati ili ne upisati dijete u skolu?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom