Ajme yin, “usosile” smo te gore od psihologice.
Ako iz ove naše korespondencije izvučeš neki zajednički nazivnik, svaka čast!
Svatko od nas ima i vlastita iskustva, kao i iskustva vlastitog djeteta ili bližih ljudi. (Sad mi je palo na pamet da sam i ja u školu krenula sa 5 godina i 8 mjeseci, no uopće se ne sjećam da je to bilo nešto specijalno izvan norme, ali su valjda bila druga vremena)
I hoćeš, nećeš to na neki način oblikuje naša stajališta, odnosno emocionalni stav, što kod škole igra isto ozbiljnu ulogu.
No šalu na stranu, ako te to može utješiti, moje je mišljenje da kako god da odlučiš, neće biti neke štete. Ja ne mislim da takva odluka može odrediti život djeteta u pozitivnom ili negativnom smislu.
Odnosno, mislim da je malo toga u životu nepopravljivo. A to kad si krenuo u školu mi se ne čini kao nešto sto može obilježiti život.
Jedino bih jos dodala, da bih ja sve te pritiske i mišljenja okoline uzela sa priličnom zadrškom. Mm i ja smo skloni, ako smo u mogućnosti, ispuniti The Želje našem djetetu. (Podrazumjeva se naravno, da želje nisu s one strane pameti)
E sad, kakvih se sve komentara naslušaš...
Od naravno poslovičnih: roditelji zapravo forsiraju
, do raznoraznih drugih nebuloza.