Citiraj LIMA prvotno napisa Vidi poruku
MM i ja smo lani razgovarali kako je pedijatrica rekla mojoj sestri da svog malog odvede psihologu jer bi mu mogao pomoći i I. je (prisluškujući razgovor) sam počeo navaljivati da i on želi ići kod tog doktora.
On je vrlo zreo u razmišljanjima,rekao mi je kako se on jako,jako trudi da se ne boji ali mu ne uspijeva. Nije mi ustvari čak ni toliko za to spavanje nego to što govori da se boji.
Rekao nam je jednom da se boji kako će netko doći s balkona, uzalud ga uvjeravamo da se nitko ne može popeti na 3. kat, bili smo i dolje i gledali kako se ne može popeti ali ništa. (Mojoj mami je rekao da se boji reklame za, mislim, kinder bueno, ono kad ženska stoji na balkonu a s leđa joj doleti vampir (mrzim tu reklamu, i meni je grozna ).

Zašto sam citirala cvijetu, ja ne znam mogu li otići samo ja, ili barem da ja nasamo s njom razgovaram nakon pregleda, općenito ne mogu zamisliti da u ordinaciji budemo oboje, a da ja s doktoricom razgovaram kao da njega nema.

Sad ste me isplašile, ja sam taj pregled zamišljala kao neki obični usputni razgovor, pa ako upali dobro, ako ne - nikom ništa. Smijala sam se kad mi je jedna poznanica komentirala da ne vodim dijete psihologu jer će biti odmah "uveden u sustav" a to nije dobro, nešto kao kad ti otvore dosje u policiji .

P.S. ja sam inače u komisiji za upis u školu i jedno od pitanja je spava li dijete samo (na to se samo nasmijem )
Kod odlaska psihologu treba razlikovati dvije jako različite stvari - da li dijete ide psihologu na procjenu nekakvih vještina ili na terapiju... Isprobali smo oboje. U pravilu prvo se uvijek ide na procjenu ili dijagnostiku. Oba sina su mi bila više puta na procjenama vrsta raznih kod psihologa u instituciji i privatno. Obično prvo idete zajedno, pa dijete, pa roditelj (i dobro je imati nekoga još u rezervi da pričuva dijete dok si unutra, a dijete vani, tako da smo znali ići mm i ja zajedno s djecom ako su nam najavili takvu proceduru). Uvijek sam se raspitivala unaprijed da znam što me čeka.

L. je išao samo na procjene, a E. je išao baš na terapiju Suvagovoj psihologici pola godine 1xtjedno (razlog: frustracije i prisilne radnje - ustanovilo se da je frustriran zbog disleksije koja mu smeta da se usredotoči). Mene je zvala po potrebi i davala savjete kako raditi s djetetom uzimajući u obzir njegov karakter, njegove smetnje i s druge strane elemente u kojima je bio napredniji od vršnjaka.

Bila sam na prvom razgovoru bez djeteta, pa na drugom pol termina dijete, pol termina ja. Dalje uglavnom dijete, mene je zvala mislim još jednom. Nakon pola godine rekla je da nema više puno što dodati i da se javimo po potrebi. To je bilo pred godišnji, a naš E. je još uvijek glodao svoju ruku do krvi neka 2-3 mjeseca sve dok se ja nisam dosjetila i stavila mu rukavicu po noći. Riješio se toga u većoj mjeri, iako i dalje u stresnim situacijama (pismene provjere znanja) oglođe to mjesto na ruci kojom ne piše do krvi. Bar ne glođe stalno... Tja, zaključih da s tim on sam mora izaći na kraj.

Što se strahova tiče, psiholozi će obično probati potražiti trigger (stresnu situaciju nakon koje se dijete počelo bojati svega i svačega). Terapija je obično djelotvorna, pogotovo ako imaš sreće i naiđeš na iskusnog psihologa, ali jako je važan i savjet koji dobiješ što i kako s djetetom u takvim situacijama.