Ja sam odrasla s macanima, najprije u ranom djetinjstvu s divnim žutim, a nakon toga predivnim sivim...od osnovne do faksa. Iako su bili u kući, često su bili i po vani, ali stalno su se prali, bili su umiljati, strpljivi, pametni, pa...pravi članovi obitelji. Sivi Macan je čak, suprotno običaju mačaka da umiru same, došao umrijeti doma, na fotelju. Nema gdje po stanu nisu bili, spavali smo zajedno često, vjerojatno sam pojela tone dlaka...nikad mi nije bilo ništa. Oduvijek sam se ja brinula za macane i to mi je bila važna životna škola od malih nogu.
Na žalost, mi trenutno u stanu nemamo mačku, živimo na drugom i pol katu i žao mi imati mačku da bude samo u stanu. Ali sve više razmišljam o tome.
Naši frendovi koji imaju malo dijete, imaju macana. Macan je s njima živio od prije, pa je prije godinu i pol došla beba koja sad hoda i trči za macanom, a macan za njimPredivno mi ih je gledati kako se igraju. Malom isto nikad ništa od dlaka.
U biti jedino na što trebaš paziti je da kanticu u koju vrši nuždu držiš dalje od bebe, da je redovito čistite i da obavezno perete ruke nakon toga.
E sad, oni koji ne vole mačke ili oni koji nisu nikad imali životinje u kući, pronaći će sto razloga zašto se ne bi trebalo držati životinje u stanu, pogotovo s malom bebom ili djetetom.
Po meni, bit će ti naporno imati malo mače i malu bebu u isto vrijeme. I malo mače traži puno igre, dosta je neobuzdano...
 |
|||
Odgovori s citatom
Zuska prvotno napisa
