Upravo mi je sinuo primjer koji nije vezan za hranu. Odgojiteljica primi dijete u jaslice početkom rujna (dakle na početku godine) i u torbi pronalazi papučice za dijete. Te su papučice djetetu male, stišću ga. Teta opere tenisice u kojem je dijete došlo, obuje ga i čuva dok ne dođe mama. Kod susreta s mamom napomene da su papuče male i da sutra djetetu trebaju druge, veće papučice.
Drugi dan mama dovodi dijete, teta ga prima, mama odlazi. Teta otvara torbu i ponovo nađe one iste male papučice.
I što čini - odlazi u ormar sa izgubljenim stvarima, nalazi djetetu papučice primjerene veličine i obuva ga.
Prilikom dolaska po dijete kaže mami da je njegovo dijete obula u tuđe papučice (jer on nije imao svoje u primjerenoj veličini)
Kad mama na to počne zanovijetati o gljivicama u tuđoj obući i kako ona nikako ne želi da njezino dijete nosi tuđu obuću.
Što misliš, koliko će teta biti motivirana izaći u susret kada se ukaže sličan primjer?
Mislim da se može povuć paralela između tih dviju situacija