Ne vjerujem, ne vjerujem kakvi smo mi ljudi. Koju nauku stvaramo oko jednog tanjura ručka. Pa ne kasni žena svaki dan po dijete. Zakasnila je taj dan. Meni srce ne bi dalo da djetetu ne ponudim ručak. Mama ne plaća ručak! Bože moj dragi, nikada mi ne bi palo na pamet da djetetu ne dam jesti, jer mama nije platila. Žalosna sam čitajući kuda ide ovaj svijet.
To je ono- manje srca, više matematike i eto nas, tu smo gdje jesmo. Bit će i gore, bolje ne zaslužujemo.