 |
|||
Jesam li prestara za biti mama u četrdesetima
Otvaram ovu temu za sve mame koje su se upustile ili će se tek upustiti u ovu avanturu. Ja sam ponosna 41-godišnjakinja mama bebe kojoj je 4 mjeseca i 25 dana. Pišite o iščekivanjima, strepnjama, trudnoći, samopropitkivanjima jesmo li uistinu prestare za postati mame u ovim godinama ili je ovo naša nova mladost. Javite se sve mamice... Imam i grupu na facebooku http://www.facebook.com/#!/groups/432896650110805/ pa se možemo i tamo družiti. Pozdrav svima.
Iz cipela 50+ godišnje mame 11-godišnjaka i 12-godišnjaka, mogu samo reći da me majčinstvo ispunilo i zaokružilo kao ni jedno drugo iskustvo. Istina, uhlavnom sam među starijima (ali ne i najstarija, ima nas zapravo puno) na roditeljskim sastancima, često i na forumimaSurvivor prvotno napisa
ali sve u svemu, dobro je. Godine me nisu nešto naročito mučile ni prije ni sada (osim biološkog sata, ali eto, stiglo se sve).
Uostalom, ima nas takvih u svakoj generaciji. I moja svekrva je rodila mm-a s 38 prije puno godina. Zna reći da nikad nije očekivala da doživi unuke, a sad su je obojica prerasli u visinui sve je ok.
Majčinstvo u starijoj dobi ima prednosti u vidu iskustva i životne stabilnosti, ali i nedostatke (teško mi je bilo bratemili jurcati za dva razuzdana puzavca, bilo mi je naporno noću ustajati, ali opet sam sve to činila i prošlo je tako brzo da mi se sve zavrti kad se osvrnem).
Nije mi se jednom dogodilo da me u parkiću nazovu bakom, ali doza zdravog humora je redovito najbolji lijek... Kad ljudi vide da uz smijeh izgovarate rečenicu tipa "Nisam ja mlada baka nego mama u najboljim godinama" obično ostanu bez teksta ili prihvate zafrkanciju.
Sve u svemu - nije da sam si baš birala ovako, ali dobro je ispalo. Ne bih se mijenjala za iskustvo majčinstva u mlađoj dobi (iako vjerujem da bi i to dobro ispalo).
Uvijek topli postovi od Peterlin
Ja osobno mislim da za majčinstvo nikad nije kasno i uvijek je to nešto što zaista ženu ispuni u potpunosti u učini je najsretnijom na svijetu!
Moja mama je trece rodila sa 41, kuma isto al drugo! Od kumceta mama cetvrto sa 42! Eto malo podrske od mene na taj nacin
Da, uvijek ju je užitak čitati.Uvijek topli postovi od Peterlin
Zapravo, ja bih također htjela još jedno dijete, ali za kojih 8-9 godina (kad cure porastu) pa me baš zanima ova tema. Pratim...
U razredima mojih klinaca ima samo jedna starija mama od mene (rodila sam ih s 36 i 38), i dok sam stanovala u Dubravi (tamošnji stanovnici znaju kakav je tamo etnički sastav) znale su me 18- ili 19-godišnje mame pitati jesam li ja svojoj djeci baka. Ali jedino radi čega bi mi bilo drago da sam ih imala mlađa jest što bih tada bila u boljoj fizičkoj kondiciji, bila bih zdravija i možda se ne bih toliko opterećivala i dramila oko nekih aspekata roditeljstva i odgoja nego bih možda bila ležernija. Možda.
Inače, znam par, on 45, ona 43, i čekaju svoje prvo dijete.
Muž i ja smo nedavno bili na tečaju za trudnice. Od 10-15 parova koji su sudjelovali u tome, nas dvoje smo bili uvjerljivo najmlađi, a svi čekamo prvo dijete.
My point - očito nisi usamljeni slučaj. Ako mogu svi, moći ćeš i ti. Neće uvijek biti lako, ali nikome nije sve med i mlijeko.
Ja imam 36 i prestara sam, tj. vrlo umorna nakon prvo dvoje :/ Ali da opet ostanem trudna, bila bih sretna i prihvatila bih s oduševljenjem. Možda ne bih imala force vrtiti se na vrtuljku kao mlade mame, ali dobro... možda imam neku drugu komparativnu prednost. Recimo, ništa me više ne brine, i sve mi je ravno odavde do Kosova, što u dvadesetim nije bilo tako. Tako da iz mogu iskustva - majčinstvo ne treba odgađati - ako se ikako može. Objektivno dvadesete jesu najoptimalnije za imati djecu, pa onda kasnije ako ih i imaš - ovi stariji daju dozu force mlađima, taman da ih rodiš u pedesetima. Ali, život ne pita, i sve je super, dokle smo zdravi i na okupu. E, i nismo sve iste. Neke su punije energijom u četrdesetima nego druge u dvadesetima... sve je relativno.
A tebi i bebici svako dobro, i uživajte!
ugodno sam iznenađena odazivu na ovu temu. ovo je moje drugo dijete. prvo je iz doba dvadesetih. iskustva fizička i psihička su totalno različita. fizički je, naravno, sad teže, ali psihički preporod je upravo sada u četrdesetima. iskreno, bojala sam se biti mama i dvadesetima: željela sam realizirat školovanje, posao, stan, auto... brak i djeca nisu bili na popisu. nakon prvog poroda sam potpisala da više neću imati djece. u tom raspoloženju su proletjele tridesete, a onda na pragu četrdesetih: "hm, pa mogla bih roditi brata ili sestru svom prvom djetetu unatoč razlici u njihovim godinama, a i meni za gušt", jer upravo u ovim godima želja imati dijete je rođena. doduše želja je bila vrlo plaha, sa mm nisam posebno radila na tome, ali smo razgovarali. beba se "uhvatila" i unijela čaroliju roditeljstva u moj život. pišem post sa budnom bebicom u krilu. ne mogu vam odoljeti ne napisati ovo, ali moramo na spavanac. pa-pa... do slijedeće zgode. hvala vam...
Potpis na Peterlin ! Prvog sina sam imala sa 36, curu sa 38.
Nikakvih komentara na godine nisam čula.
Ne bih ništa mijenjala po pitanju vremena začeća, sve se dogodilo u
pravom trenutku.
Kako je sve to relativno i kako se vremena mijenjaju... Kad je moja baka išla roditi svoje 6. dijete (!!), imala je 34 godine. U bolnici su je izvrijeđali što je "tako stara" uopće išla rađati.
Meni se sad svi čude da sam se "tako mlada" odlučila na dijete, a nalazim se bliže 30. nego 25.
Radim s djcom i roditeljima i moram reći da su starije mame uvijek imale više strpljenja, zrelije i taktičnije pristupale svojoj djeci. Iako sve pričaju da bi kao mlađe imale više energije, ja nisam stekla taj dojam - češće su bile fokusiranije na aktivnosti svoje djece, bar u mom slučaju i eto, ne treba se brojevima opterećivati, godine su u glavi!
Jesam li prestara za biti mama u četrdesetima
Nisi.
Govorim iz vlastitog iskustva "mlade" mame u četrdesetima. Ustvari, ovi navodnici ne trebaju. I trčati i skakati, a i na vrtuljku se voziti, užitak ponovnog učenja još jednog djeteta, lakoća njege te bebe, sve nekako smirenije, a mama procvjeta, grudi opet bujne, ma... uvijek je dobro biti mama.
aBd zdravlja, sreće i živaca, ja planiram treće oko 40-te.
To si se trebala pitat prije nego si postala "mama u četrdesetima".
Šala.
Meni osobno bi bilo draže da sam drugo rodila mlađa (prvo sam rodila sa 30 a drugo sa 37), htjela sam, ali nije išlo prije.
Čak ne mogu ni reći da imam manje energije nego prije, zapravo mi, silom prilika, treba manje sna, i više posla obavljam
u kraće vrijeme, ali htjela sam svoju djecu pratiti dobar dio njihovog života, a što si stariji to je manje izgledno.
Zapravo bi mi bilo idealno da sam prvo rodila oko 25, a drugo oko 28, onda bi bila stigla i treće.. Ovako tinja želja
i za trećim, ali znam da je to ludost...
Ne postoje dobne granice u koje bismo se svi ukalupili, niz je tu drugih objektivnih i subjektivnih okolnosti koje će naše majčinstvo otežati ili olakšati, godine su samo jedna od njih. Ni prvo nisam rodila baš u cvijetu mladosti (30), a eto, treće ovaj mjesec puni godinu dana (već sam negdje pisala, to su moje petoljetke). Možda i nisam u najboljoj formi za neka jurcanja, ali nisam si još ni rezervirala mjesto u staračkom domu...ova trudnoća i porod i ova prva godina, iz sadašnje perspektive - najlakša, najležernija, ma, eto, iznad svakog očekivanja.
Radim s djcom i roditeljima i moram reći da su starije mame uvijek imale više strpljenja, zrelije i taktičnije pristupale svojoj djeci. Iako sve pričaju da bi kao mlađe imale više energije, ja nisam stekla taj dojam - češće su bile fokusiranije na aktivnosti svoje djece, bar u mom slučaju i eto, ne treba se brojevima opterećivati, godine su u glavi!
Ovo bih potpisala, ne za druge, jer ne znam kako im ide, ali za sebe sigurno.
Općenito bih ženama savjetovala, ako ikako mogu, ono što im savjetuju i ginekolozi, da krenu ranije, prije tridesete, ali ne zbog problema oko djece nego zbog opadanja plodnosti koja ide s godinama.
Sama nisam tako postupila, voljela bih da jesam, ali uz tada nesiguran posao i bez stana, odgađalo se.
Tako sam prvo rodila s 30, a sad, do 40. -e, evo ih četvoro
Osjećam se staro samo kad vidim datum rođenja na papiru, a ni zbog čega drugoga, pa sam zato odlučila da neću gledati taj broj već ću se furati da tek sad imam 30 pa onda dalje brojati godine.
Energija mi nije opala, ni snaga, živci su mi i puno bolji, djeca me ne opterećuju da bih bila sad nešto crknuta ili šizila po čitav dan. Dapače, zen samo takav.
Jedina stvar koja mi se dogodi jest izvjesna shizofrena situacija u mozgu kad svako dijete u isto vrijeme traži nešto svoje, a kako su različite dobi, to znaju pucati nekakvi strujni kanali u mojoj glavi zbog istovremenog odgovaranja na različita pitanja, ne znam kako bi i wikipedia to izvela.
Samo, to nema veze s godinama. U ovom "staračkom" roditeljstvu uživam (organizacijski krepavam i uživam istodobno, ako možete skužiti što mislim:mazohist valjda:
Individualno je
Dakle, jesi li prestara možeš pitati samo sebe i svoje bližnje.
Slažem se da je individualno, ali ne i da je starost isključivo stanje duha, bome se i tijelo tu ponešto pitaIndividualno je
Prošle sam godine napunila 40, sad cekam drugo dijete, a i prvo sam rodila tek sa 36. Prije tridesete se nisam osjecala dovoljno zrela i bojala sam se postati majka, tako da sam to odgadjala, ali mogu reci da se bas zbog djeteta koje sad ima 4 godine, osjecam kao da i ja imam bar deset manje, da i ne govorim o novoj bebi koja se tek treba roditi. i genetika mi pomaže, jer mi nitko ne vjeruje kad kažem da imam cetrdeset, misle da nisam starija od 35.
Mene je moja mama rodila na pragu 40-e, tata je imao 44. (Ja sam se "slučajno" dogodila). Moram reći da sam ja kroz školovanje bila vrlo istraumatizirana time, pogotovo jer mi je jedna prijateljica stalno nabijala na nos kako imam staru mamu. Osim tih kompleksa kojih sam se jedva riješila tu je bio i neprestani strah da će umrijeti (jaaako sam vezana uz mamu, možda zato sam se zadnji put s njom posvađala tamo negdje sa 16 godina).
Ali zbilja, čudesni su putovi Gospodnji, moji roditelji koji su se samo molili da dožive da ja stanem na svoje noge sada mi čuvaju oboje djece(vratila sam se s oboje na posao nakon 6 mjeseci porodiljnog).
Moja djeca su ih pomladila i stvarno jako puno znače i oni meni i ja njima. Svaki dan smo kod njih na ručku
Još uvijek strepim za njih ali sada kada sam i sama zrela i majka, svaki dan koji provedem s njima doživljavam kao pravi blagoslov i sada osjećam da je ta njihova ljubav baš zbog činjenice što se doživljava kao nešto vrenemski neizvjesno - poput esencije, nekako sabijena, pročišćena, ne opterećuje se sitnicama niti nebitnim stvarima.
Ti si na ovu priču o roditeljstvu u zrelijim godinama bacila jedno novo svjetlo, nešto što mi je masu puta palo na pamet.
Uvijek se čovjek može razboljeti, uvijek može i umrijeti, no s godinama te šanse ipak malo rastu, zar ne?
Možemo se nadati, ali ne baš posve realno, da ćemo doživjeti sredovječnost svoje djece ako smo ih dobili u vrijeme naše sredovječnosti.
To se malo rjeđe spominje kad se govori o trendu sve kasnijeg roditeljstva. Životni je vijek u prosjeku dulji (no da li baš za deset godina i više?) , zdravstvena je skrb bolja, ali ima i boleština više, naročito ovih zloćudnih.
Slabo ljudi na to misle, dižu kredite na 30 godina, a tko zna tko će ih otplaćivati, kasno se odlučuju na djecu, a tko zna hoće li vidjeti njihovu djecu. To je onaj tužniji dio storije o zrelom i staloženom roditeljstvu u kasnijim godinama.
dijana, ako ja smijem primijetiti, sudeći po tvojim postovima meni se čini da te tvoje drugo dijete skroz pomladilo, razveselilo i nekako opustilo. s trećim bi ko tinejđerica bila, valjdaSlažem se da je individualno, ali ne i da je starost isključivo stanje duha, bome se i tijelo tu ponešto pita
Sad me je ovo baš iznenadilo, jer i ja imam stare roditelje (mene je mama rodila s 35, tata je bio 48 – a imam i mlađeg brata) ali nikad, baš nikad ni ja ni roditelji nismo imali taj strah! Nisam se sramila svoje mame, jako lijepo je uvijek nosila svoje godine. Doživjeli su i da vide unuke (a prvi je baku i prerastao, deda je ipak umro prije), iako sam ih i ja rodila kasno, s 31 i 39 godina. Doduše, na roditeljskim sastancima sam najstarija mama u razredu, ali to ne vidim kao manu, nego naprotiv primjećujem kako imam mnogo više životnog iskustva.Mene je moja mama rodila na pragu 40-e, tata je imao 44. Moram reći da sam ja kroz školovanje bila vrlo istraumatizirana time, pogotovo jer mi je jedna prijateljica stalno nabijala na nos kako imam staru mamu. Osim tih kompleksa kojih sam se jedva riješila tu je bio i neprestani strah da će umrijeti ...
...Ali zbilja, čudesni su putovi Gospodnji, moji roditelji koji su se samo molili da dožive da ja stanem na svoje noge sada mi čuvaju oboje djece
...ili ja kada me doslovno bilo sram da mi prijatelji vide roditelje.
Još uvijek strepim za njih ali sada kada sam i sama zrela i majka, svaki dan koji provedem s njima doživljavam kao pravi blagoslov i sada osjećam da je ta njihova ljubav baš zbog činjenice što se doživljava kao nešto vrenemski neizvjesno - poput esencije, nekako sabijena, pročišćena, ne opterećuje se sitnicama niti nebitnim stvarima.
Mislim da to ovisi i o sredini u kojoj odrastaš i koliko je tako nešto "normalno" u toj sredini.
Kako rekoh, imala sam prijateljicu koja je nažalost svoje komplekse liječila na meni, da nije bilo toga možda ne bih tako razmišljala.
Dvoje sam rodila taman godinu prije 30-e. Trećoj se nadam prema 40-ima, ako preživim prvo dvoje
Slažem se da je sve relativno, a i to da sa godinama raste mogucnost da stariji roditelji ne dožive da im djeca odrastu, i da imaju svoju djecu, ali moja mama je mene rodila u 22.-goj, a sad je više nema, umrla je prije cetiri godine, nije doživjela da vidi unuku, dok moja baka sa tatine strane, ima vec i nekoliko praunuka, uskoro ce napuniti 90. Ja se jednostavno nisam osjecala spremnom postati majka prije 30, a i ekonomski su razlozi utjecali na tu odluku.
Naravno da ne draga, nakon deset godina sam rodila drugu curu i ona mi je sada takvo veselje da se ne da opisati... samo naprijed
cvijeta, baš si me raznježiladijana, ako ja smijem primijetiti, sudeći po tvojim postovima meni se čini da te tvoje drugo dijete skroz pomladilo, razveselilo i nekako opustilo. s trećim bi ko tinejđerica bila, valjda, hvala (ne moraš vraćati ovaj grleći
Posljednje uređivanje od Dijana : 10.01.2013. at 14:38
Vidim da se tema razvila, što mi je jako drago. no pored bebice, obaveza oko tinejđera, koji od danas ima i virozu ne stignem niti pročitati što ste napisale, da bih ponaosob svaku komentirala. Navečer kad bebač zaspe, žao mi je razbudit se spajajući se na net, premda mi je to jedina prilika... Nastojat ću, imam vas cure na pameti.
Moj me tinejđer zeza da sam rodla bebu da bih se pomladila (što je donekle i točno). Ipak i ja bih volila, ne opterećujući se godinama, doživjeti odrastanje svog drugog djeteta, unuke. Da ne dođem biti dijete svom djetetu. No, bit će što bude. Zakoračala sam prema ovoj avanturi i tako ću se i prema njoj odnositi. Na sreću imamo mladu majku (62. god. na pragu). Mogu slobodno reći, da sam sad u svojim najboljim godinama. Gledajući svoju mamu usudim se reći da je ona u srednjim godinama. Cure, pomičemo granice! Radujem se tome. Svako jutro zahvalim Bogu na blagoslovu ovog djeteta u četrdesetima. Vedro i smjelo gledam prema budućnosti.
Mnoge stvari kojima sam bila opterećena tamo u mojim dvadesetima s prvim djetetom, sad uopće nema. Samo malo više kosti boli, tijelo je manje fleksibilno. No i s tim se drugačije nosim.
Otvorila sam temu, u smislu pomicanja granica. To su nekad prije 40-50 godina, radile i naše bake. Zašto ne bismo i mi. Samo tada je to bila "SRAMOTA" društva, a danas bagoslov. Drago mi je što osvješćujemo naše godine. Kreativnost naših jajnika. Sposobne smo stvarati i odgajati. U ovim goginama mnogo svjesnije, lepršavije i bezbrižnije. Skockane smo: školovanje je iza nas, radimo (nadam se većina nas ovdje), otplaćujemo kredite, imamo auto, karijeru...
Ova tema otvara i neke probleme koje ste gore navele: hoćemo li doživjeti odrastenje naših bebača? Tko će čuvati bebe, sad kad su nam rodielji još stariji, a nekima i nisu više živi? Hoćemo li spasti na grbaču naše djece koja umjesto da žive svoju mladost brinu u nama starcima? Osim toga, danas mi brinemo o bebicama, a također neke od nas već odavno brinu i o svojim roditeljima, pa smo tako stješnjene u sendviču obveza. To su samo neki detalji koji su mi ovako nabrzinu pali na pamet.
Bez obzira na sve, ja bih još jednu bebu
Ma bravo Survivor, odlicana tema. Nase se zlato rodilo s mojih 38 i pol...i nista nam ne fali. Nakon dokazivanja na poslu, karijere i trcanja za ko zna cime nebitnim, sada mi se cini daje djetesce stvarno nedostajalo. Mogu reci da svi uzivamo.
I uopce mi ne fale kolege i posao, uzivam u breaku i vremenu koje imam za svoju obitelj.
E sad, godine....trapke i T-shirt i odmah skine par godina i eto! Do sad nisam cula neke zloceste komentare, srecom.
Ak se dobro sjecam, u cekaoni za preglede u trudnoci smo uvijek bili u nekakvom prosjeku sto se godina tice i zapravo curke od 19-20tak su se osjecale malo posramljeno, hahaha.
u sredinio gdje trenutno zivimo je uobicajna dob za prvo dijete 32-33 godine.
Osjećam se kao da sam dobila još jednu šansu, neku vrstu nove mladosti. Dobro nosim moje godine i ne osjećam ih još. Naravno kad vidim curke u 20-tima i 30-tima: jasno da vidim fizičku i psihičku razliku. No, to znam i osjećam samo ja. Za razliku od onda drugačije sam opterećena godinama. Danas mi nije neugodno zbog godina, ili barem ne kao prije. U svakom slučaju predivno iskustvo s bebom. Sad kužim moju ujnu koja je u kasnim 40-tima, kad su joj djeca poodrasla rekla da bi ona tada jednu bebicu, ali da ih više ne može imati. Tada sam bila u ranim 30-tima i nisam željela više djece, a ona mi je sa takvom energijom i optimizmom rekla da ću vidjeti da mi nikad nije kasno. Ona je svoje drugo dijete dobila u ranim 40-tima. To je bilo prije 20-tak godina kad je to graničilo kao s nekom vrstom sramote u jednoj maloj sredini na otoku Braču.
Super tema, imam dvoje klinaca, dečko 7 i curka 4,5 godina, ja 38 i zadnjih nekoliko mjeseci razmišljam da li je prekasno za još jedno. Muž se dvoumi, mene muči jedino to da li ću biti prestara kako budu odrastali, ali kad vas tu čitam vidim da ništa nije nemoguće. Ne znam, nekako mislim da nam je sada zadnji čas i da nemam još puno vremena razmišljati.
Ne znam kako ce biti kad se poklope moj klimakterij i njihov pubertet(navodno losa kombinacija,neki me plase),ali mogu reci da mi je ovaj porod u 42.god bio savrsen!!!
Imas jos malkice vremena, i nemoj ga uludo potrositi.
Ja na to gledam nekako fatalisticki,sudbinski.Ako je tako moralo biti,bude i bit ce.Zvucat ce nekome banalno,ali nekad davno,u dvadestetima jedna Ciganka mi prorekla kasni brak,dvoje djece,muza sa pocetnim slovom Z.Ne mogu reci da sam vjerovala u to,ali ocito je palo na plodno tlo.Sve se ispunilo.Jedino sto sam jednu trudnocu izgubila.Inace ne osjecam se kao zena u pedesetima(preko 40 sam debelo),osjecam se kao sasvim drugacija zena i osoba od one kakava sam bila prije majcinstva..Želeci dijete u 40 ima nisam se opterecivala suvisnim pitanjima.Ispada povrsno,ali je tako i ispalo je najbolje.Da sam se propitivala i nalazila razloge pro i contra,mozda bi pretegli ovi zadnji i nikada ne bih imala svoju Žabu.Naravno,to je moj primjer.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
