Ovako je i kod mene. Tolerancija mi je fakat dobra, ali kad je dosta - onda je stvarno dosta. I to zato jer ja tako kažem. Sva daljnja filozofija je gubljenje vremena i živaca.
Anemona, tvoje je dijete još malo i imaš samo jedno. U dobi dok su moji dečki bili kao tvoje dijete, i ja sam imala više strpljenja. Kako djeca rastu, od njih se očekuje da im raste i razumijevanje, ali figa - to ne ide linearno, pogotovo ako se nisu našli u situaciji da se za nešto moraju sami pobrinuti. Dodaj tu još i (pred)pubertet ili koju god hoćeš fazu - svejedno... isto ti dođe. Ali onda ti život donese priliku kad moraš naučiti skupa s djecom kako izaći na kraj, pa to i naučiš. Nije to za svakog isto jer niti smo mi isti, a ni djeca. Svakom treba nešto drugo. ALi ja ne dam da mi ovi moji fakini "uzimaju mjeru" na način na koji je flopica opisala. Samo nisam tako odmah odrezala od prve - par puta sam popustila i radila baš isto što i flopica, sve dok mi nije sinulo da me motaju oko malog prsta. Ne znam kakva su druga djeca, ali kod mojih bolje pali ovo cvijetino - bez pretjerane filozofije. Znaju klinci jako dobro kad pretjeraju. Tad treba pustiti NJIH da se potrude kad treba ponovno zadobiti naše povjerenje.