kako s djetetom koje ima pogovor na sve?

[rehab]

Smatram da ni jedno loše ponašanje djeteta nije iz vedra neba nego ima svoj korijen, početak i na koncu vrhunac, ali s uzrokom, razlogom,... kojeg treba rješavati, a ne amo škarama prerezati vrhunac.

Eh, tako sam i ja nekad razmišljala, ali sad nisam više sigurna koliko je to ispravan stav... Ja imam trogodišnjaka, upravo smo izašli iz terrible twos, i ispočetka sam pokušavala dokučiti razloge njegovih ispada, ali brzo sam shvatila da tako ne ide (bar u mom slučaju). Razumijem da on ne zna dobro verbalizirati ono što ga muči i sl., ali ja ne mogu cijelo vrijeme mantrati i razmišljati što bi mogao biti uzrok. Kad sam počela presijecati njegova cendranja, bacanja i ružne riječi, situacija se znatno popravila. On je počeo uočavati da je ono što čini loše i neprihvatiljivo ponašanje. Sada, kada krene raditi nešto loše, gleda u mene, očekuje moju reakciju, brzo prestane i ispriča se, ili u boljem scenariju odustane od svoje namjere. Dakle, naučio je - ovo nije dobro, to ne smijem raditi. Prije dok sam razgovarala, tješila, smirivala, takvo bi se ponašanje oteglo kroz čitav dan i sve bi nas iscrpilo. Svi mi imamo svoje loše trenutke, ali smo nekada u životu naučili da nije pošteno da naša obitelj, kolege na poslu i prijatelji konstantno ispaštaju zbog toga. Zato opet ponavljam, pružiti djetetu pažnju, razumijevanje, odgovornost koju može podnijeti njegova dob, ali u trenutku kad djetetovo ponašanje postane neprihvatljivo, rezati to.

[Anemona]

Eh, tako sam i ja nekad razmišljala, ali sad nisam više sigurna koliko je to ispravan stav... Ja imam trogodišnjaka, upravo smo izašli iz terrible twos, i ispočetka sam pokušavala dokučiti razloge njegovih ispada, ali brzo sam shvatila da tako ne ide (bar u mom slučaju). Razumijem da on ne zna dobro verbalizirati ono što ga muči i sl., ali ja ne mogu cijelo vrijeme mantrati i razmišljati što bi mogao biti uzrok. Kad sam počela presijecati njegova cendranja, bacanja i ružne riječi, situacija se znatno popravila. On je počeo uočavati da je ono što čini loše i neprihvatiljivo ponašanje. Sada, kada krene raditi nešto loše, gleda u mene, očekuje moju reakciju, brzo prestane i ispriča se, ili u boljem scenariju odustane od svoje namjere. Dakle, naučio je - ovo nije dobro, to ne smijem raditi. Prije dok sam razgovarala, tješila, smirivala, takvo bi se ponašanje oteglo kroz čitav dan i sve bi nas iscrpilo. Svi mi imamo svoje loše trenutke, ali smo nekada u životu naučili da nije pošteno da naša obitelj, kolege na poslu i prijatelji konstantno ispaštaju zbog toga. Zato opet ponavljam, pružiti djetetu pažnju, razumijevanje, odgovornost koju može podnijeti njegova dob, ali u trenutku kad djetetovo ponašanje postane neprihvatljivo, rezati to.

Pročitala sam ovaj post, dalje sad ne stignem analizirati, pa da se na ovaj nadovežem.
Ustvari mislim da sam se potpuno zapetljala na temi, jer kad npr. ovo pročitam vidim da mislimo skoro potpuno isto, a moje se tumači drugačije. Ok, očito loše objašnjavam.
Da pokušam ponovno.

Govorim naravno o svojem djetetu.
On npr. nije nikad imao fazu nemogućih dvogodišnjaka, ili je ja tako nisam doživjela.

Želim pojasniti traženje uzroka ispada. On oduvijek ima "razlog" ili neku podlogu ispada, jednostavno je takav i vjerujem da će takav biti zauvijek.
Meni je jako bitno pronači uzrok, jer smo tada riješili problem.

To ne isključuje sankcioniranje, nego uključuje točno tako kako kaže rehab - presijecanje krivog ponašanja, ali tu nismo završili. Ja i dalje tražim uzrok, mic po mic.
Obično mi trebaju dani i dani da izvučem iz njega što je problem, ali kad izvučem mi smo na konju. Sve je riješeno.

Dakle meni kod mojeg djeteta je vrlo bitan uzrok lošeg ponašanja i kod toga stojim, prihvaćam da nekome to nije bitno, radi drugačijeg karaktera dijeteta.

Banalni primjer ponašanja petogodišnjaka.
Dijete koje s velikom željom i voljom ide na sport najednom ne želi ići. Zašto? Ne ide mu se.
Ne daje suvisli odgovor. Svaki njegov odgovor zvuči bezveze.
Ok, jednom eventualno dozvolim da ne ide, jer mi se čini kao da ima dobar razlog.
Drugi put ne. Drugi put ga na neki način ipak nagovorim, natjeram,.... svejedno.
I tako idemo s mukom na sport mjesec dana, dok napokon ne izvučem što je problem. Problem je bio jer su prvi put išli na betonsko igralište, on je pao i ozlijedio se i bojao se da se to ne ponovi.

Njegovo bunt je izgledao totalno drugačije, kao da se inati bezveze tek toliko da ti digne živac, a ustvari je imao korijen strah.

Nakon što je na glas izrekao što je problem i nakon što smo porazgovarali o tome dalje je išao s osmjehom na licu.


Ovo je baš banalan primjer, ali dobro oslikava njegov karakter. On je takav u apsolutno svemu, u svakom problemu,...

Vjerujem da ima još takve djece.

I nekako ne volim priznati da neka djeca baš zaheba..., nego da imaju razlog zašto traže pažnju.

To nije beba, radi se o djetetu tarom 9 godina. Ne mogu vjerovati da se velike pobune kod njih događaju bez razloga, ono čisto da se bune radi reda.

Sankcionirati ponašanje, prekinuti neprihvatljivo ponašanje, pokazati da ne odobravamo, da to ne toleriramo,.... svakako veliko DA, ali i razlučiti korijen toga ponašanja.