kako s djetetom koje ima pogovor na sve?

[flopica]

da ne bi previše filzofirala reći ću samo da usprkos karakteru ona svakako zna što je u redu a što nije - nije to problem
problem je dio u kojem se ne može suspregnuti - nakon ispuhavanja sve lijepo rezonira - milina jedna
granice ispituje oduvijek - načelno su te granice jasno postavljene i nisam ja ta koja mijenja pravila
mada ne mogu reći da nisam nikada popustila - jesam ali ništa puno i previše - oko nekih stvari nema rasprave
samo mene zna iscrpiti njena neprestana volja za probijanjem istih

trenutno ide sve ko podmazano - apropo nesretnog ljepila opet je primjetila ali smireno kako joj ne valja i da ne može s njim raditi i kako JA moram kupiti neko drugo
odgovor je bio da ONA sama to treba riješiti, s čim se složila bez pogovora
vjerujem da će joj temperament ostati zauvijek i to je u redu
samo neke dijelove tog ponašanja ne želim pripisivati temperamentu i neću to prepuštati slučaju
jednostavno želim riješiti to prije puberteta
čitam Zahtjevnu djecu ovih dana

[MikiMama]

flopica, potpuno te razumijem, imam i ja jednu takvu mudricu.
Izrazito čvrsta narav, što je njoj interesantno te informacije upije istog trena, što ju ne zanima (a uglavnom se o tome radi) jednostavno ignorira. Ovo zadnje je najčešće nešto što je ja pokušavam naučiti.
Nema veze s prinovom.

Njene reakcije, hm, borba, vječita borba.
Kad plane, ako je razgovarala sa mnom, samo kažem STOP/DOSTA.
Sad smo već napredniji, pokušava se zaustaviti, pustim je da ode i ohladi se.
Prije smo nakon hlađenja razgovarale o tome, kako se ona osjećala tada, kako se druga strana osjećala, kako smo se dobro zabavljali prije tog ispada a sad smo svi pokisli, šta je mogla drugačije reći/napraviti. Razgovarale smo o istome i kad je bio mir uz igru ili u nekoj šetnji.
Nikad na dugačko! Ako je predugačko - kontraefekt - opet plane.
Bilo je faza kad joj je bilo previše razgovora. Tada je imala teku u koju je pisala. Uf, to je MRZILA. Pisati kako se osjećala, osjećaji drugih, osjećaji, ... to su joj najteže riječi. Ali to je bilo izvrsno, sama je razmišljala o svom ponašanju i posljedicama bez da ju ja iritiram ponavljajući stoti put tekst koji je apsolvirala.
Prvo su bili samo razgovori, nakon nekog vremena s odrastanjem su krenule i neke posljedice, ovisi što je u toj fazi palilo: nema igranja/kina pa do plaćanja (2kn za izgovorenu ružnu riječ).
Ako plane u igri, pokušavam ne reagirati svaki put, ponekad je samo pogledam i to joj dovoljno da pokuša promijeniti nastup. Ali kasnije, u nekoj mirnoj prilici dotaknemo tu temu općenito (bez izvlačenja primjera). Pazim da ne pretjeram, jer vidim da tada postane jako nesigurna u ponašanju.
Čitamo bonton ne vezano za njeno ponašanje. Skupljam primjere ne vezano za njeno ponašanje i o njima puno razgovaramo: šta misliš kako je to napravio/šta bi napravila da vidiš takvo ponašanje u razredu/šta bi ti napravila da ti tako prijatelj dođe/...
Vidim napredak. Ide malo po malo. S odrastanjem se bolje kontrolira i bolje razumije loše strane.
I sama se nađe u situacijama kad nju drugi povrijede, i o tome razgovaramo, poslije sama povuče paralelu da tako i ona druge povrijedi galamom i ružnim riječima ...
Treba nam puno ljubavi i strpljenja. I pred nama je još dugi put ...