kako s djetetom koje ima pogovor na sve?

[laumi]

o, da

[flopica]

a kako je što ja znam što bi rekla - svakako je. to dijete je nepresušan izvor radosti i ponosa a bogme i frustracija - ona ima toliko lica i dimenzija koje mene i fasciniraju i izazivaju, kako kad. mislim da je pokupila najizraženije moje i najizraženije ćaćine osobine a samo da se zabilježi da smo mi na svoju ruku obadvoje. najljepše izdanje moje princeze umjetnice je izdanje velike sestre u kojem dolaze do izražaja njezine lijepe osobine poput empatije, odgovornosti, sposobnosti da razumije tuđe potrebe i stavi sebe iza njih, želja da zaštiti sestru... sve ono što joj u odnosu prema nama odraslima zapravo nedostaje. ili nedostaje većinu vremena. sa sestrom je ona skroz druga priča.
iponekad mislim da me namjerno iskušava i izaziva, kontrira mi - kao da se natječe sa mnom. zašto se natječe, nemam pojma... ponekad zapanjuje svojom logikom i rezonom, informacijama i vokabularom koji posjeduje- danas mi priča događaje iz škole i kako je rekla da ne bi htjela biti s Anom u zaglavljenom liftu jer je ona klaustrofobična. pitam kako zna da je A. klaustrofobična a ona kaže da ne zna nego samo misli da jest budući se svega boji, pa tako sigurno i zatvorenog prostora. i tako, stalno izvodi neke zaključke i nešto razmišlja, premišlja. jako puno razmišlja.
s druge strane zna biti tako bebasta da ne mogu vjerovati. npr. došla mi neka gošća nekidan u posjetu i tako razgovaramo, mala stiže iz škole, ide ručati i počinje kidati meso rukama, onako baš divljački i ja je upozorim na finjaka, neću se pred ženom dovoditi u situaciju da glumim policajca - a mala ignorira, podsmjehuje se, smješka - baš provocira. pitam je poslije nasamo čemu takvo blesavo ponašanje, mislim ne patim na ubrus i briskanje mrvica ali očekujem da sa 9 godina normalno koristi pribor za jelo, bilo da jede sama ili pred 100 ljudi - ona tvrdi da joj je bilo dosadno i da ne zna zašto je tako napravila, došlo joj . rekla sam da ubuduće očekujem da se tako ne ponaša i da je meni to n e p r i h v a t lj i v o. kao da traži neku negativnu pažnju s vremena na vrijeme a stvarno ne znam zbog čega. uistinu joj pažnje ne manjka. mislim da je ona takva i gotovo.

ili jednu večer nije htjela izaći iz auta na -5 jer kao nije mogla zbog stvari koje sam rekla da ponese u kuću pošto su nama drugima bile pune ruke . njen zadatak je bio uzeti ne znam, kapu i lopticu i neki časopis. onda je zvala iz auta na mob. da ona nema snage otvoriti vrata, da ne može, da su nju te stvari zatrpale i bla bla bla. onda sam strpljivo i fino zamolila da dođe, da je hladno, da nije ništa teško ali je ona odbijala. pa smo je pustili da sjedi,mislili smo shvatit će da mora izaći, bit će joj hladno, dosadno itd.itd. onda je nazvala u suzama opet iz auta i konstatirala da mi nismo normalni roditelji kad nas nije briga što ona jadna zatrpana stvarima sjedi u hladnom autu. e onda sam ja popi....

ono što se promijenilo od zadnjeg posta je moj odnos prema problematici i vidim da sve ide na bolje, iako tu još ima momenata kad zapapri ali dosta se smanjio broj tih ispada.
i vidim jednu želju da o svemu razgovara - to joj paše , da pričamo o emocijama, kako se ona osjeća, kako se ja osjećam, kako se tata osjeća zbog toga i toga.
mislim da će ona uvijek predstavljati izazov na određeni način, jednako kao i radost i ponos.