Meni je dosta, njemu nije...

[Zuska]

Eto, nakon par noći mislim da možda stvarno mogu reći da je to to...
Moja mica, nakon 3,5mjeseca korektnog (ne)spavanja i još 10,5 mjeseci nikakvog spavanja u obliku 5 do 30 buđenja apsolutno svake noći i stalnog nacicavanja, tjedan dana od ukidanja cice, već četvrtu napokon spava..dulje od 2 sata u komadu, što se prije nikad nije dogodilo. Točnije sad spava satima u komadu, jednom čak i 6. Budi se samo dvaput na noć. I dalje ne mogu vjerovati kad pročitam ovo što sam napisala.

Međutim, ja sam toliko istraumatizirana da još uopće ne osjećam sreću...

Ovako mi idu misli: jučer, nakon što sam je uspavala u roku od 10 minuta ležeći na krevetu (bez cice, naravno, iako sam je 14 mjeseci svake noći uspavljivala na sisi i sve drugo izgledalo mi je nemoguće), sjedam na kauč u nelagodi jer "sad će se opet probudit", onda pomislim, ah, pa počela je spavati i neće se skoro probuditi, pa me po ne znam koji put opere nevjerica, pa onda ponovo sumnja "možda je ovo samo neka kratkotrajna faza", pa kako vrijeme odmiče mislim si, pa ona fakat spava, čime sam zaslužila takvu milost, pa onda opet ne vjerujem, pa vjerujem, ali onda stiže i strah da će se dogoditi nešto loše jer ne može sve biti kako treba....
I nisam normalna, ne mogu se opustiti, ne mogu uzeti knjigu navečer ili se odlučiti na gledanje filma...tu naviku u proteklih 14 mjeseci u potpunosti izgubila jer mi je svaka večer bila jedno dugačko uspavljivanje...

Imam PTSP. Recite mi da je normalno da dijete spava samo sa dva buđenja i da me zbog toga ne treba prati nevjerica, nesigurnost i strah da ću to platiti na drugi način.

[Peterlin]

Ovako mi idu misli: jučer, nakon što sam je uspavala u roku od 10 minuta ležeći na krevetu (bez cice, naravno, iako sam je 14 mjeseci svake noći uspavljivala na sisi i sve drugo izgledalo mi je nemoguće), sjedam na kauč u nelagodi jer "sad će se opet probudit", onda pomislim, ah, pa počela je spavati i neće se skoro probuditi, pa me po ne znam koji put opere nevjerica, pa onda ponovo sumnja "možda je ovo samo neka kratkotrajna faza", pa kako vrijeme odmiče mislim si, pa ona fakat spava, čime sam zaslužila takvu milost, pa onda opet ne vjerujem, pa vjerujem, ali onda stiže i strah da će se dogoditi nešto loše jer ne može sve biti kako treba....
I nisam normalna, ne mogu se opustiti, ne mogu uzeti knjigu navečer ili se odlučiti na gledanje filma...tu naviku u proteklih 14 mjeseci u potpunosti izgubila jer mi je svaka večer bila jedno dugačko uspavljivanje...

Imam PTSP. Recite mi da je normalno da dijete spava samo sa dva buđenja i da me zbog toga ne treba prati nevjerica, nesigurnost i strah da ću to platiti na drugi način.

Eh, roditeljsko sazrijevanje! Bit će toga još... Milost si zaslužila jer si dojila koliko god je trebalo, sve dok dijete (posredno, buđenjem i pretjerivanjem) nije na svoj način reklo da joj to više ne treba ili bar ne u toj mjeri.

Sad ti treba opuštanje. Ako ti je ovo prvi put, vjeruj - bit će još toga. Promjene dolaze obično nakon stresnog perioda nepodnošljivosti. Čeka te još svašta... (i to kaže majka dvojice pubertetlija, ha ha ha...)

Ali istina je - možeš se opustiti i odmoriti, trebat će ti snage kad naiđe neki drugi problem. Kod mene nije bilo the terrible twos, ali je bilo the terrible threes. Srećom, to čovjek brzo zaboravi. Ja sam se zaprepastila kad me jesenas 12-godišnje dijete preraslo u visinu! A valjda sam i ja tu i tamo zaslužila milost jer dečki su mi ok. Ima povremeno teških momenata, ali tada pomislim "ufff, svi smo zdravi, imamo krov nad glavom, možemo biti zahvalni na tome-tome-tome..." i opet mi bude dobro.

Opusti se i uživaj!