takva ista je bila moja m.
isto kao sto zuska piše, znala sam puknuti, dati ju mm, ona bi urlala i urlala i na kraju opet dobila ono što je htjela - sisu. za noćno zvakanje. e sad, bilo je noći kad me ne bi smetalo noćno nacicavanje, spavala ja, spavala ona s mojom cicom u ustima.
a bilo je noći kad bi me takva nervoza radi toga uhvatila, baš ono - iz kože da iskočiš.
no, eto, suma sumarum, ja nisam uspjela skinuti noćno. premlake pokušaje ukidanja sam imala. malo bih, malo ne bih, kad me smetalo bih, kad sam spavala, pustila bih ju da cica. a ne ide to tako.
a onda se desilo ono što priča aleks.
takva cico-ovisnica, skroz nerazumna i svojeglava, skroz mirno je prihvatila da cice više nema. preko noći. kad sam ja odlučila da mi je dosta, pila i klavocin što mi je poslužilo kao motiv za prestanak iako je kompatibilan s dojenjem. rekla njoj - mama pije lijek, mlijeko ne valja, lijek je u mlijeku i - nikad ta mala više nije tražila cicu
da je tražila i plakala, ne vjerujem da bih izdržala. al - nije. bila sam na putu da pokleknem jer nam je uspavljivanje trajalo po sat-dva, al nisam. jer ona nije pitala. to mi je baš bilo nevjerojatno. imala je dvije i pol godine.
tako da, kuže oni sve, kad baš jako odlučimo, pa bilo to i noćno dojenje, prihvatiti će.