Koksy i Jainina, hug.
Naše noći su, dok smo dojile, izgledale kao zbir vaših, a često i mnogo gore. Navikla sam da otkad ide spavati navečer, ja dežuram i ubacujem se...dok ne idem i ja spavati. Večeri nisu bile opuštanje, već dežuranje i sad mi je teško naviknuti se da navečer imam i nešto slobodnog vremena. No, ni danju nije bilo puno bolje, mnoge sam dane provela uspavljujući je svakih pola sata ne bi li ona skupila barem 3, a kasnije 2 sata sna kroz dva spavanja... I činilo mi se da se moj dan sastoji samo od njenog uspavljivanja (na cici), ponovnog uspavljivanja (na cici) i dojenja...iako ima već, ne znam, 9 ili 12 mjeseci.

Imala sam vrlo kritične momente (pisah po temama), a s imunitetom sam još uvijek na vi...

Eto, mi ne dojimo dva tjedna, ali ne vidim nikakvu zamjensku ovisnost, jednostavno legnemo na krevet (ponekad ja malo nosam prije toga, ali rijetko i malo), kad legnemo onda joj pjevam (što je navika od rođenja) ili pričam tko sve spava (to joj je po novom draže od pjevanja), a ona grli svog psa ili nešto drugo (jučer je grlila onu plavu grickalicu za zube, neki dan lopticu) i utone u san. Iz detalja je vidljivo da i ona mijenja rutinu, odnosno jedne joj večeri paše jedno, druge drugo...
Dok smo dojile, uvrtala mi je drugu bradavicu, štipala i uvrtala kožu po vratu, čupkala madeže i sl. i to me stvarno izluđivalo jer je bilo bolno. Sad to skoro uopće ne radi, ponekad krene, ja joj maknem ručicu ili poklopim ručicu i ona prestane...

I dalje je ona dijete koje ne spava puno, traži stalnu interakciju, pažnju i uključenost, ali lakše je s njom nego prije. Zapravo, sve nam se događa kao i Trini, samo s neka 2-3 tjedna odmaka i onda se često sjetim njenih riječi...npr. već par dana komentiramo kako nam se čini zrelija i samostalnija, a to je upravo i Trina bila napisala za svoju Zvjerkicu.

Želim vam puno snage i strpeljnja, nije lako, stvarno nije lako...kako god.