Nasa prica o dojenju...

Beba je dosla carskim rezom i zbog raznoraznih dogadjanja u bolnici nismo se uspjele kvalitetno vidjeti punih pet dana. Cice ogromne a bradavice koje su i inace uvucene poprimile su oblik tvrdog stosca. Katastrofa. Kad su mi napokon donijeli malenu, sada vec naviklu na bocicu - nikako nije islo. Sestre su pomagale - ali i njihov zakljucak je bio - nema sanse, takva cica i takva mala ustasca - ne ide to zajedno. Mnoge su mi rekle da odustanem. Ja sam se cijelo vrijeme izdajala, da dijete bar papa moje mlijeko a ne umjetno. I svaki ibogi dan pokusavala i pokusavala cak do sat vremena po hranjenju. Ona je bila izgladnjela, urlala je od gladi ali nisam popustala. Mozete misliti brzinsko izdajanje i hranjenje nakon sto ju nije uhvatila. Onda sam skuzila da je mozda previse forsiram, mlijeko mi je pocelo padati, pa sam ju odlucila forsirati samo kada sam odmorena, psihicki spremna i dozvoliti i njoj malo odmora. To sto su cice bile praznije bila je na kraju prednost, jer su se bradavice malo omeksale, opustile i napokon, nakon uzasne gnjavaze - malicka je uhvatila onako kako treba. Sada dojimo!!!! I presretni smo. Jos uvijek joj treba 10tak pokusaja da uhvati cicu kako spada, ali uhvati ko pravi krokodil (boli!!!) i napapa se. Zato, drage moje, ne odustajte ma kako tesko i frustrirajuce bilo. Mi smo za sve bili izgubljeni slucaj.

Cmok od male Anne i mame.