I meni se link svidio, iako sam po tom pitanju još netolerantnija.
U naselju od nedavno redovito šeću dvije poptuno prekrivene, ni oči ne vidiš, dva metra iza muževa sa kćeri (jedna od njih), a muževi 2 m ispred njih sa sinom.
I tako ovo ljeto pita mene moja trogodišnja kćer, mama šta je ovo, nije pitala tko je ovo, nego što je ovo, ja reko dijete to ti je lik iz crtića

Znam, znam neozbiljno i možda i nezrelo će neki reći, u svakom slućaju nimalo edukativno, ali sam više toliko bila iziritirana s tim pojavama usred jedne Europe, a i dobro raspoložena da sam puknula. Dijete moje pita dalje, jel to ko Jurić, ja reko je mila, nešto poput Jurića, aha, ali TO nećemo pozvati kod sebe doma jel da? (u fazi je da bi sve drage likove iz crtića pozvala doma) Ja reko, nećemo srce, nećemo.
Dok sam bila u posieti arapskim zemljama, nije mi palo na pamet da mašem dekolteom ili mini suknjom, a ni ićim što bi nekog moglo uvrijediti s obzirom na kulturološki milje tog naroda, pa molim, mene vrijeđa ako čovjeku ne vidim ne samo ni lice, nego ni oči. Po čemu bi trebalo moje dijete uopće prepoznati da se radi o ljudskom biću, samo zato što se kreće? Paaa ne nemam nešto razumjevanja ni tolerancije. Prekrivanje kompletne osobe, da ne znaš jel duh ili čovjek, je nebuloza na kubik, i nemam opravdanja za tako nešto, ni religijski, ni kulutrološki, neka mi oproste svi koji se nađu uvrijeđenim ovim mišljenjem, žao mi je, ali to nije ok. Mi ovdje komuniciramo prije svega licem u lice, što i tko je čovjek bez lica i očiju.
Ako očekuju da mi zapdanjaci poštujemo njihovo, red je da i oni poštuju i naše kulturološko nasljeđe.