Evo, tu sam još uvijek, pa da prokomentiram...Zuska prvotno napisa
Na žalost, ne stižem se uključivati u rasprave ovih dana, navratila sam samo da linkam ovo.
ja-sam-gay-ozenjen-i-imam-troje-djece
Super ako se čovjek stvarno tako dobro snašao i ako se osjeća tako ugodno u braku sa svojom ženom.
Ja sam pokušala. Očito mi nije uspjelo. Toliko sam dugo uvjeravala samu sebe da sam sretna, da sam ponekad čak i vjerovala u to. Sada svjesno, sebi i drugima (još uvijek ne svima) mogu priznati da sam gay, da volim žene, isključivo žene, žensko tijelo, ženske mirise, žensku suptilnost, nježnost, način razmišljanja. Vodila sam ljubav sa mužem, zamišljala druge na njegovom mjestu da bih postigla užitak, sve skupa to je bila predstava za okolinu, za moj osobni mir, za nalaženje snage da izdržim.
I meni je u teškim trenucima pomagala vjera, to koliko me Bog voli, držala sam se grčevito za tu slamku spasa....
Ali onda bih se u trenucima očaja pitala: Ako me Bog stvorio ovakvu kakva jesam, da volim žene, zašto bi mi branio da živim tu ljubav? Ne možemo to uspoređivati sa pedofilima, nekrofilima, sodomijom i ne znam s čim. Ovdje se radi o svjesnom činu, emocijama ljubavi i privlačnosti, poštivanja i uvažavanja dvije odrasle zrele osobe, koje u taj odnos ulaze svjesno, dragovoljno, u odnos koji te dvije osobe ispunjava, nadograđuje, osolobađa, čini sretnima.... Jedino loše u svemu tome je neprihvaćanje okoline, ta socijalne komponenta koja ovisi o mjestu gdje živimo, kulturi, tradiciji i vjeri koja nas okružuje.
Zato želim na kraju reći da sam sretna ako je Josh iz ovog članka doista uspio pomiriti svoja čuvstva, emocije, snove i biti u potpunosti sretan u braku sa ženom. Ali ako je ova priča stavljena tu kao neko rješenje "problema", kao lijek za sve homoseksualce koji se ne mogu suočiti sa svojom seksualnošću.... onda sam tužna. Iz osobnog iskustva mogu reći da je sretan onaj tko prepozna sebe na vrijeme i nađe načina i hrabrosti da živi to što osjeća, naravno, i osobu s kojom će podijeliti te emocije.
 |
|||
