građanska hrabrost demokratski imperativ našeg vremena
)))
Bez (građanske) hrabrosti savjest bi bila samo žalostan gost našeg života, a oglušivanje o nju konformistički ustupak vlasti koja (uglavnom) lagodno i neodgovorno živi upravo od savjesno-ućutkane i etički kastrirane, tj. kukavički pomirljive većine.
Istinska (građanska) hrabrost je moguća samo kao samopotvrđivanje “uprkos” – uprkos stravi Nebića. Hrabar je samo onaj ko je kadar (Sokrat, Đordano Bruno i njima slični), da primi stravu Nebića na sebe. Hrabar je samo Onaj čija je Savjest jača od – Strave.
Građanski hrabar je samo onaj ko (sam pred sobom, pred svojom savješću), nema hrabrosti da bude kukavica. Građanski (ljudski) hrabar je samo onaj ko nema hrabrosti da bude dužan samome sebi. Bez etičke savjesti, i sebi dužan, čovjek nije Čovjek. On više nije, niti može da bude – Svoj.
