mama courage prvotno napisa
ma namćorasta lica su bila lica zapadnjakahoću reći... znam kako je to kad te zapadnjaci gledaju namćorasto i dignutih noseva. u biti se sjećam svih mogućih "kombinacija". i kad su talijani bili na "meti" (pa smo se i mi s njima sprdali), pa onda došao rat i onda smo mi bili na meti (pa onda odjednom nije bilo više tako zabavno), pa su sad muslimani (a opet, to me podsjeća na bosnu i mržnju koja se tamo razvijala)... tako da, iako se smatram velikom kritičarkom religijskog nasilja nad ženama, ipak... u biti ne želim nikako upasti u ksenofobni i desničarski tor. nadam se da razumiješ. ja tebe razumijem.
Naravno da te razumijem
U vrtićima i školama također. A namćorasta lica i dizanje noseva nipošto nije karateristika i ekskluziva samo zapadnjaka, toga sam u ovih desetljeće i pol koliko sam ovdje doživjela i od Kenijca pa do Rusa ili Nepalčana.
U biti to i je srž i ponata mog prvog posta, kojeg je mamitzi u biti shvatila jako dobro i to me veseli, čitala ga je bez previše opterećenja i primisli. Djeca su rođena slobodna od svih predrasudi, njih im usađuju s vremenom roditelji i društvo, i to je ono što je konstanta na sve četiri strane svijeta. E sad, mješanje zapada u istoćna pitanja je vrlo delikatna stvar jer pritisak kojeg vrši zapad, dovodi do samo još većeg otpora, pogotovo kada se takne u religiju, prava i tradiciju nekog naroda, sjetimo se samo nas, bivše Jugoslavije, ne moramo ići dalje. Mislim da je vrlo delikatna stvar zahtjevati da stoljetna tradicija nestane, da se ukine i to na njihovom terenu, a delikatna je stvar i zabranjivati tu tradiciju na našem terenu jer kako napraviti jasan rez između turbana ili sari, i jedne burke, a da se zemlje takve tradicije ne dignu na noge i pritisnu još jače, a ispašta uvijek običan narod, kao i uvijek.
Mogla bi još o ovome pisati, imala bih što, ali ne želim sad opteretiti topic samo ovom temom i nekim mojim osobnim doživljajima i iskustvima jer živim taj život ovdje već dugo, bila sam u arapskom svijetu koji me je opio, pet tjedana sam živjela u jednoj od bogatijih arapskih zemalja gdje nije moguća turistička, već samo poslovna viza, trebali smo živjeti tamo 2 ili 3 godine, ali se projekt ipak izjalovio, i danas nakon petaest godina se sjećam svega, svakog detalja, svakog mirisa, kao da je bilo jučer, zavoljela sam taj arapski svijet, kulturu, običaje, hranu, mirise, kao i žene u crnome koje sa mnom nisu željele imati posla jer njihov život je striktno uređen pripadnosti kastama i nema prelaska iz kaste u kastu, doživotno, niti zbog novaca, niti zbog ljubavi. Kao i u Indiji i svim tim zemljama, to je ono za što mi ne znamo uopće kako je tako živjeti, ne razumijemo i ne možemo si ni predočiti kako to funkcionira. To je ona opet tužna strane priče, meni, nama, ovdje, njima ne, tj. opet zavisi o pripadnosti kasti. Oni ne mogu zamisliti život bez kasta, mi ne možemo život sa njima, pri čemu je meni kasta skoro pa jednaka burki. Tako da, ne znam, ali povuči crtu nije lako, vrlo slojevite i prožete su te teme, i nimalo benigne, a uživjeti se u ulogu spasitelja također s obzirom na sve nije lako, jer mnoge od žena koje nose burku jesu obrazovane i to visoko obrazovane , pazite mi govorimo o skoro pola milijardi ljudi arapskog porijekla, među njima ih ima vrlo obrazovnih i nije rijetka pojava uprvo među visokim kastama da su žene šefice i kolo vode, i vrlo dobro znaju što i zašto rade, a one su po prirodi stvari mjerna jedinica za one iz nižih kasta, pogotovo one posve siromašne i posve neuke., a pri tome upravo trpe najviše žene tih najnižih slojeva društva o kojima najvše možemo pročitati u novinama ili vidjeti u dokumentarcima. Drago mi je da me razumiješ mama courage o čemu govorim jer i sami smo prošli krvavi rat zbog, u biti moglo bi se reći, čak i manje osjetljivije stvari nego što je diranje u pitanje burke.
 |
|||
