pikula ja se načelno slažem s tobom.općenito gledajući, generalno gledajući, mislim da se ljudi sve teže odlučuju za život, iz raznoraznih razloga, no ja se skanjujem ulaziti u njih.

opet za malo zageneraliziram, i sami ljestvicu naših očekivanja što bi od materijalnog naše dijete trebalo imati i dobiti podižemo previsoko, no svjedoci smo i ovdje na forumu prekrasnih priča o malim zalomljenićima za koje više ne možemo zamisliti kako bi bilo da se nisu rodili, toliko su svojim roditeljima oplemenili život.makar su roditelji mislili drugačije. tu opciju otvorenosti životu otvoreno i iskreno podržavam.

ali razlozi , razlozi...škakljivo se baviti njima pojedinačno , jer nikad ne znaš što je u ljudskim srcima..jedino znaš što je u tvom.imaš pravo (svatko od nas) reći što misliš i izreći svoj stav i to ti nitko ne smije zabraniti, no jedina ti je obveza proživjeti SVOJ život najbolje kako znaš i umiješ.a tu falimo, i dižemo se i padamo, i priznajem, da je lakše gledati druge i vikati da ne bismo čuli tišinu.to su zamke u koje svi upadamo, koje god orijentacije i svjetonazora bili.

ja sam iskreno za onu ženu iz Broda(čija je bebica umrla zbog zanemarivanja) pomislila da nije svatko za imati djecu. onda istovremeno proplačem dan nad ovime što sam pročitala da se desilo tikici..i shvatim da je moje da iskreno i ljudski suosjećam, da ponudim utjehu, pomoć, molitvu, što je potrebno..ali da nikad neću do kraja shvatiti.i ne moram.ne sa ovim blesavim ograničenim ljudskim mozgom na zemlji po kojoj hodam , otajstva se ne poimaju tako.

jedna me Gospina poruka duboko potresla. naizgled je jednostavna, no istovremeno je i najteža,kako to već obično biva.pozvala je na promjenu svijeta.vidjelica ju je upitala:kako da JA, toliko beznačajna idem mijenjati svijet?odgovor je bio da kreneš od sebe i svoje obitelji. ponekad je najteže pogledati u sebe i uočiti svoje nedostatke, i radije gledaš u tuđe.zatim tvoja obitelj. odnos sa suprugom i djecom. kakav im primjer pokazujemo? živimo li zaista ono što pričamo?shvatila sam da su na tom polju uvijek potrebna i moguća poboljšanja.jest, imam stav, svim srcem imam i svjetonazor...ali praksa, imam li praksu?hoću li tu zakazati?ako sam ja u redu, ako mi je obitelj u redu, onda iskrice lete dalje...nemoguće ih je ne vidjeti, biti slijep na njih.a prakse, eh nje nikad dovoljno.i tu sam odbacila neke stare skrupule i razloge koje sam smatrala važnima, i rizike koji mi se više uopće ne čine rizicima i odlučila ih prepustiti Njemu. puštam da mi moja praksa pokuša biti glasnija od riječi, jer to je jedini pravi pristup, i jedini način koji je ispravan.

mogu ja drugima pričati da budu otvoreni životu, no ako to sama nisam, uzalud
mogu drugima govoriti da više mole, ali kako, kad ni ja ne molim dovoljno?koliko je uopće dovoljno?mogu JA moliti za druge, od toga nema nesebičnijeg čina. i tako dalje...mogla bih tako u beskonačnost.nema smisla jer nas ionako određuje vlastito iskustvo i nemoguće je vidjeti što je kome u srcu.i ja sam, da bih zaista mislila svako slovo koje tu pišem trebala u jednom trenutku doslovce udariti, tresnuti glavom u tu poprečnu gredu da dignem pogled k njoj.i ostanem ispod nje.