Mk 13, 33-37
Ima jedna simpatična priča koja ide ovako: neki otac kuca na vrata spavaće sobe u kojoj njegov sin spava. ‘Sine,probudi se!’, kaže otac. Iznutra sin uzvraća: ‘Joj, tata, ja bih još spavao. Ne da mi se ustati!’ Nato će otac sada malo glasnije: ‘Sine, ustaj! Moraš u školu. Zakasnit ćeš!’ ‘Ali, ja ne želim u školu!’, uzvraća sin. ‘Što to govoriš?! Zašto ne želiš u školu?’ ‘Zbog tri razloga’, odgovara sin. ‘Prvo, u školi je tako dosadno; drugo, u školi me djeca zadirkuju; i treće, jednostavno ne podnosim školu!’ Otac vidno uzrujan, odgovara sinu: ‘E kada tako govoriš, sada ću ja tebi nabrojiti tri razloga zašto moraš ići u školu: prvo, sine, to je tvoja dužnost; drugo, ti imaš 45 godina; i treće, sine, ne zaboravi da si ti učitelj i razrednik!’ (Anthony de Mello)Često smo slični sinu iz priče. Rado bismo prespavali mnoge životne izazove, zatvaramo oči pred stvarnošću, bježimo u uspavanost koja poprima različite oblike: komotnost, površnost, ravnodušnost, samozadovoljstvo. Ako svemu tome dodamo i duhovnu uspavanost koja zamračuje pogled na ono što je bitno i dragocjeno u životu, tada nije pretjerano reći da “većina ljudi spava, a da toga nisu ni svjesni. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se spavajući, odgajaju djecu spavajući, umiru spavajući, a da se nikada nisu stvarno probudili”. (A. de Mello)Isus u današnjem evanđelju kaže: Pazite! Bdijete jer ne znate kada je čas. Vrijeme došašća poziv je kršćanima na evanđeoskukrepost budnosti. Gospodar treba biti stalno prisutan u mislimasvojih sluga. Evanđeoska budnost, nadalje, znači budnost pred zlom u svim njegovim očitovanjima. Kršćanin se ne smijeuljuljati u lažne sigurnosti. A to u konačnici znači da se učimo svjesno živjeti. Svaki čas bi mogao biti zadnji čas. Svaki trenutak je neponovljiv. Zbog toga moramo svjesno odlučiti uz što vežemo naše srce i pamet.Svakodnevno smo izloženi mnoštvu poruka iz anonimnih središta moći, umotane u celofan tobožnjega humanizma, dobro kamuflirane, koje podmuklo ulaze u naš mentalni sklop, u naše obitelji. Padaju mi napamet riječ što ih je Gospodin uputio proroku Izaiji: “Idi, postavi stražara! Što vidi, neka javi! A stražar viknu: Povazdan, Gospodaru, stojim na stražarnici, čitavu noć na straži prostojim!” (Iz 21, 6-11) Mogu li kršćani to reći o sebi? «Stražaru, koje je doba noći?» Je li znamo koje je doba noći? Ili kršćani spavaju kao i ostali i ništa ne primjećuju? Nitko ne bdije. Nema stražara, nema svjetiljki koje se stavljaju na stol da svijetle ukućanima. Ako je u nama kršćanima tama, kolika će tek biti tama u svijetu?! Vrijeme je da se oda sna prenemo!Svakomu od nas, kaže Isus u prispodobi o čovjeku koji polazeći na put ostavlja svoju kuću slugama na upravu, Bog je povjerio posao u njegovoj kući koja je cijeli svijet. Mi katkada mislimo da smo beznačajni, da naš mali život nema većeg utjecaja na tijek zbivanja u svijetu. To je posvema pogrješna predodžba. Bogu je itekako važno kako ćemo odigrati svoju ulogu na pozornici života. Valja biti budan kako bismo čuli Božje kucaje na našim vratima.Što je naša ostavština? Ne mislim na financijsku ili materijalnu ostavštinu, nego na to kako smo potrošili život koji nam je Bog darovao? Što smo napravili sa svojim vremenom na zemlji? Što ćemo ponijeti sa sobom? Odgovor bi se trebao odnositi na našu duhovnost, na naša dobra djela, na to da smo u životu pomagali i voljeli druge. To je osnovna tema kršćanstva. Ako život sagledamo kao putovanje u sklopu kojega ostvarujemo svoju misiju za Boga, za druge i za sebe, tada nema mjesta pospanosti.Fra Anđelko Domazet. 2.
Istinski ponovo početi
Danas počinje nova Crkvena godina. Počinje Advent-Došašće. Drukčije nego Nova godina. Drukčije nego Silvestrovo. Ne sa bučnom pucnjavom, sa sektom i novogodišnjim koncertom. Nova Crkvena godina počinje mirno, šutljivo, blago i ozbiljno. Tipično Crkva! Mnogi će kazati. Uvijek samo ozbiljno, opominjuće! To sigurno nije. Crkva slavi blagdane rado i veselo, osobito Božić i Uskrs. Ali sve treba svoju pripremu. Advent priprema Božić, Korizma Uskrs.
Ako "uspije" Advent, tada je Božić jedna radost. Inače su oboje pod stresom. Što pokazuje Isus danas na pragu Adventa, kao dobar put kroz ovo vrijeme pripreme?
"Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!"
Isus naviješta teška vremena. Ali također veliku utjehu i jaku pomoć. Bit će snažnih potresa. Isus je upotrijebio za to slike iz kozmosa i prirode. "Zvijezde će s neba pasti". Zvijezde će pasti. Velika novčana obećanja, koja sada pucaju, mogu se ubrojiti u to. Ruše se božanstva privrednog rasta. To neće ići dalje s "uvijek više, uvijek veće, uvijek moćnije"!
"Učite od smokve", kaže Isus. Učite od prirode. Nijedno stablo ne raste u nebo. Sve ima svoje vrijeme: rast u proljeće, umiranje u jesen. Sve prolazi, samo Bog ostaje: "Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći." To je velika utjeha u vremenima krize, potresa, znati i čvrsto se držati vjere da ima nešto što drži i daje oslonac, da ima netko koji nije podložan kolebanjima, ljuljanjima vremena.
Ali Isusova riječ sadrži i veliko ohrabrenje za krizna vremena. Drukčije nego što to čine mnogi proroci nesreće, koji odmah vide da dolazi kraj svijeta, ili u najmanju ruku kraj privrede, Isus podsjeća na to: Vi ne znate, kada stvarno dolazi kraj! To zna samo Bog. On ima vrijeme u ruci. Nitko ne zna dan ni čas.
Mi ne znamo kada će biti naš posljednji čas. I ne znamo kada će biti vrijeme kraja. Znamo samo jedno što u svakom vremenu nevolje treba činiti: "Pazite, bdijte!"
Biti budan – to je smisao Adventa. Da budemo budni – to bi nam trebalo uspjeti u ovim danima. Možda nam u tome pomaže i kriza. Mi trebamo biti kao vratari koji bdiju dok se domaćin ne vrati. Prema židovskom i starokršćanskom shvaćanju, oni koji ne spavaju su anđeli. Stoga se oni prema grčkom zovu "Ne spavajući" ili "Bdijući", naime "Stražari, čuvari". Oni stoga nose te oznake, jer su u službi svoga Gospodina i stoje uokolo njegova prijestolja, da ga hvale i da čuju njegove naredbe, prije svega i uvijek da imaju samo njega na oku. Isus zahtjeva od svojih učenica i učenika ništa manje nego jednakost i sličnost s anđelima. Prema prefaciji s anđelima pjevamo "Svet, svet, svet…"
Da nas ne zatekne pozaspale i lijene kada dođe. Možda kuca u ovom Adventu baš na moja vrata. Možda me želi nanovo osvijestiti. To bi bila šansa za mene. To bi bio dobar Advent. Istinski novi početak!
Fra Jozo Župić |
ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Odgovori s citatom