Drage ženice, ja sam užasno sebična majka. Obožavam svoju malu bebu koju sam dobila nakon dugih 5 godina čekanja (MPO). Majka i svekrva (inače dobre i normalne žene) sve češće traže da im ostavim bebu (skoro 5 mjeseci) na čuvanju (da se izguštiraju s svojim unukom, pola sata, sat). To je sasvim normalno i prirodno, ali nije normalno kako se ja zbog toga osjećam.
S mamom imam otvoren odnos te sam joj iskreno rekla da ga ja još ne bih ostavljala, da sam ga dugo čekala i da želim uživati u svakoj sekundi s njim te da (tko zna?) možda mi je ovo zadnja beba i da ne želim ništa propustiti. Mama mi je na to rekla da moram progutati knedlu i ipak dati bebu malo i bakama. Mami nisam rekla da ja knedlu gutam i kada ga drži netko drugi (a ovako bih se vjerojatno zadavila od gutanja ).
Ne želim bakama (na koncu i bebi) uskraćivati pravo na međusobno druženje niti to činim (iako sam ja za sada uvijek prisutna prilikom njihovih druženja) ali također ne želim osjećati ovu nelagodu koju pri tom osjećam (tada su mi u glavi nezrele misli tipa da će beba više zavoljeti njih, da će joj s nekim drugim biti zabavnije, da će beba tražiti da bude u društvu baka radije nego da bude sa mnom i slično i ne mogu se opustiti i uživati iako bih to htjela. Voljela bih da bebu mogu davati na ruke svima i da se tada osjećam dobro i da svi zajedno uživamo u bebi).
Pročitala sam sve teme na tu temu, ali nigdje ne nađoh odgovora zašto se u meni javljaju ovi negativni i sebični osjećaji te kako se nositi s njima i pobijediti ih? Zna li netko?
Pozdrav od majke sebičnjakinje.