Što je to skromnost?

[trampolina]

Prije nekog vremena pita me E. što je skromnost.
Nakon glupastih primjera koje sam izvalila pokušala sam je objasniti kao suprotnost bahatosti i oholosti, ali bojim se da se nisam baš usrećila. Na kraju razgovora sam ga toliko zbunila da nije znao je li to poželjna ili nepoželjna osobina, a bome sam se i ja zapitala je li skromnost u stvari vrlina ili mana.

Pošla sam s dvije strane: skromnost je kad ne tražiš više od onog što ti treba i
skromnost je kad se ne hvališ s onim što si postigao.

Kako bi vi definirali skromnost? Jer kad ovako pogledam ona uopće nije mana, a cijeli život su me učili drugačije, očito sam nešto propustila

[*mamica*]

Za mene skromnost znači.... biti čovjek. Shvatiti da smo svi ispod svoje kože samo ljudi. Odbaciti nadmenost svog znanja, obrazovanja, imovinskog statusa.. i biti samo čovjek.
Nisam sigurna jesam li se dobro izrazila, pa evo primjera:
Susretala sam se sa liječnicima, profesorima i ljudima na visokim državnim položajima koji su se zbog svojih profesija i statusa ponašali kao da su uhvatili Boga na bradu, stavljali me "ispod" svoje razine i kao da nemaju šta sa mnom ravnopravno razgovarati jer su oni "nadljudi" i ja sam, eto, dužna gledati ih sa strahopoštovanjem.
A susretala sam i ljude koji su također vrhunski stručnjaci, ali istodobno puni ljubaznosti, suosjećajnosti, razumijevanja i sposobnosti da svakome pruže ruku, sa svakim popiju kavu i normalno porazgovaraju. Eto, to je za mene skromnost.
Kada shvatiš da si u srži svog bića isto što i onaj nesretni prosjak na cesti i da smo svi samo ljudi. I u skladu s time se i ponašaš.

[Peterlin]

Prije nekog vremena pita me E. što je skromnost.
Nakon glupastih primjera koje sam izvalila pokušala sam je objasniti kao suprotnost bahatosti i oholosti, ali bojim se da se nisam baš usrećila. Na kraju razgovora sam ga toliko zbunila da nije znao je li to poželjna ili nepoželjna osobina, a bome sam se i ja zapitala je li skromnost u stvari vrlina ili mana.

Pošla sam s dvije strane: skromnost je kad ne tražiš više od onog što ti treba i
skromnost je kad se ne hvališ s onim što si postigao.

Kako bi vi definirali skromnost? Jer kad ovako pogledam ona uopće nije mana, a cijeli život su me učili drugačije, očito sam nešto propustila

Imali smo slično pitanje.... Odgovorih mlađem sinu da biti skroman znači ne tražiti kruha povrh pogače (uz objašnjenje da je to narodna izreka).

Biti skroman znači biti zahvalan na onom što imaš i znati to cijeniti.

To NE znači da se ne treba truditi da stekneš više (ne odnosi se toliko na materijalno, nego npr. na učenje, napredovanje u svakom pogledu) ali to je polazna točka - poštivati ono što jesi i što imaš.

[*mamica*]

To NE znači da se ne treba truditi da stekneš više (ne odnosi se toliko na materijalno, nego npr. na učenje, napredovanje u svakom pogledu) ali to je polazna točka - poštivati ono što jesi i što imaš.

Hvala Peterlin, ovo bi bio dodatak i mom postu, odnosno također izražava moje razmišljanje. I naravno, poštovati i svakog drugog čovjeka, ono što jest i ono što ima, isto onoliko koliko poštuješ i sam sebe.

[Lutonjica]

fakat su te učili da je skromnost mana??? ili je to bilo ironično pa nisam skužila u rano jutro

[jennifer_gentle]

Za mene je to jedna uistinu lijepa i profinjena osobina koja krasi one koje su uistinu samopouzdani, intimno spoznavanje sebe u cjelini svijeta, poštovanje i suosjećanje za druge. Suprotnost aroganciji i oholosti, koje vidim kao "dječje bolesti" i neke nezrele kompenzacije.
Skromnost znači znati svoje mjesto u svijetu i biti na miru s time. Ne znači misliti za sebe da smo mali, neg uistinu uvidjeti koliko je svijet velik.

[trampolina]

Hahaha, Lutonjice, dobro ti čitaš ali je meni rano jutro! Naravno da su me učili da je skromnost vrlina, ali bojim se da ja imam slabo definiran pojam skromnosti.

Pišite i dalje, možda mi se razbistri.

Peterlin, cijeniti i poštivati ono što imaš meni nije skromnost nego više svijest o sebi i svojim postignućima. Skromnost bi recimo bila baš ne traženje kruha svr pogače. Ali što ako ja želim pogaču? Je li onda to pohlepa?

[mare41]

Za mene je to jedna uistinu lijepa i profinjena osobina koja krasi one koje su uistinu samopouzdani, intimno spoznavanje sebe u cjelini svijeta, poštovanje i suosjećanje za druge. Suprotnost aroganciji i oholosti, koje vidim kao "dječje bolesti" i neke nezrele kompenzacije.
Skromnost znači znati svoje mjesto u svijetu i biti na miru s time. Ne znači misliti za sebe da smo mali, neg uistinu uvidjeti koliko je svijet velik.

šta reći više
X

[*mamica*]

Ali što ako ja želim pogaču? Je li onda to pohlepa?

Vrlo vjerojatno

I ja se slažem da sa sviješću o sebi i vlastitim postignućima, sa samopouzdanjem i vlastitim mirom dolazi i skromnost. Obično kada čovjek nije siguran u sebe, ima potrebu isticati svoja postignuća i sebe, da bi podigao vlastitu vrijednost. Ili poniziti druge, opet iz istog razloga.

[ina33]

Super obrazloženja od jennifer i peterlin, možda je za djecu najjednostavnije "ne tražiti kruh preko pogače" u mlađoj dobi, a kasnije reći ovo od jennifer (moram si to sejvat ).

Ono što to nikako nije i na što mi skače para na uši je ako je skromnost usmjerena samo na žensku djecu i prevodi se kao "šuti".

Općenito asertivnost i sigurnost je jedna bitna osobina, i često se može zamijenit za bahatost, kao i skromnost za nesigurnost.

Skromnost shvaćena kao jenn i peterlin - vrlina.
Skromnost shvaćena stila "šuti i budi ponizan" - mana, i u tome sreće nema (po meni). Ali, tada i te osobe nisu sretne jer se taru unutar sebe - nisu mirne same sa sobom i kad-tad eksplodiraju jer se nisu prije za sebe zauzimale, ili pa,k očekuju zahvalnost - pa kad je ne dobiju se razočaraju.

[Peterlin]

Evo što Majda Rijavec & Dubravka Miljković misle o tome:

http://www.iep.hr/iz-knjiga-3/sto-je...-skromnost-90/

[Peterlin]

Peterlin, cijeniti i poštivati ono što imaš meni nije skromnost nego više svijest o sebi i svojim postignućima. Skromnost bi recimo bila baš ne traženje kruha svr pogače. Ali što ako ja želim pogaču? Je li onda to pohlepa?

Pohlepa bi to bilo samo u slučaju da baciš savršeno dobar kruh u smeće i od nekog drugog tražiš da ti nabavi pogaču.

Ako pojedeš kruh do kraja i poželiš pogaču, pa smisliš način kako da dođeš do nje - to ne bih smatrala pohlepom nego dobrom motivacijom za napredak.

[ina33]

A jel' vrlina ili mana željeti više - nije niti vrlina, niti mana, nego karakteristika, ko što neko voli crne oči, neko plave... nije ovaj što voli crne bolji/lošiji od ovog što voli plave.

[jennifer_gentle]

Ja bih djetetu rekla da to znači ne biti umišljen/arogantan/bahat i odnositi se s poštovanjem prema drugima.
Ne bih se previše osvrtala na ove materijalne aspekte...Jer "tražiti kruha preko pogače" može slati djetetu poruku da ne traži više, a biti skroman i neambiciozan za mene nije isto.
Neka snishodljivost bi bila jedna krajnost, a arogancija druga. Skromnost je za mene u sredini, kao neki ideal. Skromnost upravo omogućuje samonadogradnju, dok je arogancija ograničava. Ako misliš da sve znaš, nećeš se truditi da naučiš nešto novo, zar ne?

[seni]

Sviđa mi se objasnjenje od peterlin i jennifer, a i rijavec/miljkovic imaju poantu.
Nadovezala bi se jos na Inu. Skromnost po meni prestaje biti vrlina kada se koristi u svrhu prikrivanja vlastiih kompleksa manje vrijednosti, te manipuliranjem drugima.

[Teica]

jennifer_gentle, jako mi se sviđa to što si napisala!

Hvala ti što si svoj svjetonazor podijelila s nama

Peterlin, ti si, kao i uvijek, "poslovično" nepogrešiva!

Možda nakon još samo par života postanem mudra poput tebe

[Peterlin]

Sviđa mi se objasnjenje od peterlin i jennifer, a i rijavec/miljkovic imaju poantu.
Nadovezala bi se jos na Inu. Skromnost po meni prestaje biti vrlina kada se koristi u svrhu prikrivanja vlastiih kompleksa manje vrijednosti, te manipuliranjem drugima.

Pa to je i Voltaire rekao: Skromnost je jedina vrlina kojom se čovjek ne može pohvaliti, jer ako to učini - više nije skroman.

[Teica]

A Majda i Dubravka - ma žene su zbilja dobre!

[Peterlin]

jennifer_gentle, jako mi se sviđa to što si napisala!

Hvala ti što si svoj svjetonazor podijelila s nama

Peterlin, ti si, kao i uvijek, "poslovično" nepogrešiva!

Možda nakon još samo par života postanem mudra poput tebe

Hvala draga, ali nemoj me tjerati u sram... Ja samo dobro baratam riječima (trebala sam završiti ono novinarstvo do kraja, a nije mi se dalo...).

[Teica]

Peterlin, nisam znala za ovo od Voltairea

A taaaakoo je istinito!

Bravo!

[trampolina]

Evo baš ovo o čemu Ina priča se meni dogodilo - skromnost mi je još u ranom djetinjstvu postala ekvivalent "šuti i ne traži". Za sve je kriva Pepeljuga

Jenn, sviđa mi se objašnjenje za djecu, hvala ti.

[Teica]

Hvala draga, ali nemoj me tjerati u sram... Ja samo dobro baratam riječima (trebala sam završiti ono novinarstvo do kraja, a nije mi se dalo...).

Imamo nešto zajedničko: naime, ni ja nisam završila novinarstvo do kraja...

[mare41]

Hvala draga, ali nemoj me tjerati u sram... Ja samo dobro baratam riječima .

skromnost na djelu

[ina33]

Je, je... "skromni" često su ono malo pasivno-agresivni i žrtve su drugih koji, eto.... nisu uvidjeli njihovu vrijednost i pružili im zahvalnost. Skromni su zadovoljni sami sa sobom i onog su stila - ja sa OK, ti si OK i to doslovno iz njih emanira, bez obzira na riječi koje govore jedni i drugi.

[mishekica]

Neću ponavljati ono što je već rečeno.

Samo bih htjela reći da su me uvijek učili da budem skromna i ne hvalim se svojim postignućima. I nisam. Ali mislim da nije loše ponekad se pohvaliti nečim što si napravio. Ne treba, naravno, nabijati na nos drugima da možemo nešto što oni ne mogu, ali zašto ne bismo "bili svjesni sebe" i ponekad rekli nešto lijepo o sebi, pa makar zvučalo kao hvalospjev?
Mene je iskreno malo zaboljelo kad sam shvatila da mm nije imao pojma o nekim mojim osobinama, sposobnostima, znanjima... sve dok nismo započeli vezu (a dugo smo se družili prije toga). Ja sam naprosto vjerovala u ono da se dobre stvari vide i nije ih potrebno isticati. Šipak.

[frka]

mishekica, sad si me podsjetila na ono što moja mama često govori: stalno se naglašava neka pametniji popusti i tako pametniji popušta i popušta i popušta i kad ono na kraju zavladaše budale

tako i u "skromnosti" skrivaš neke svoje talente pa ostaneš po strani...

[Peterlin]

Neću ponavljati ono što je već rečeno.

Samo bih htjela reći da su me uvijek učili da budem skromna i ne hvalim se svojim postignućima. I nisam. Ali mislim da nije loše ponekad se pohvaliti nečim što si napravio. Ne treba, naravno, nabijati na nos drugima da možemo nešto što oni ne mogu, ali zašto ne bismo "bili svjesni sebe" i ponekad rekli nešto lijepo o sebi, pa makar zvučalo kao hvalospjev?
Mene je iskreno malo zaboljelo kad sam shvatila da mm nije imao pojma o nekim mojim osobinama, sposobnostima, znanjima... sve dok nismo započeli vezu (a dugo smo se družili prije toga). Ja sam naprosto vjerovala u ono da se dobre stvari vide i nije ih potrebno isticati. Šipak.

Ja bih rekla da koji put nije bitan čin nego način.... Uvijek mi je bio ružan onaj običaj s maturalnih proslava kad se od ljudi koji dođu očekivalo da svatko ustane i kaže "napravio sam to i to, postigao sam to i to...." Ja sam imala priču koja se mogla nazvati uspješnom (tzv. karijera i posao) i ako bih govorila o tome, zvučalo bi kao da se hvalim. S druge strane, zadivljeno sam slušala staru prijateljicu kako priča o svojih šestoro klinaca, a ja nikako na zelenu granu s tim dugo godina. Tja, kasnije kad smo sjele u neobaveznom okruženju razmijeniti misli - svaka je imala svoj život sa dobrim i lošim stranama, ni bolje ni gore - jednostavno drugačije i teško za usporediti. Pa koga briga ako netko nema fakultetski čvarak ako uspješno odgaja šestoro djece, vodi privatnu firmu itd itd... Mjerila uspješnosti su različita. I što sad? Da li je ona trebala šutjeti da se ja ne osjećam nesretno jer dugo nisam imala djece ili sam ja trebala šutjeti i ne priuštiti njoj isti spektar osjećaja zbog moje diplome? Tek kad smo se riješile tih primisli da se istaknemo, ali i da se pitamo hoćemo li gaziti nekome po prstima, počele smo normalno razgovarati kao prije puno godina. Ono što se trebalo uspostaviti je spontanost. Zapravo, dođe baš na ono što je jennifer_gentle rekla - spoznati svoje mjesto u svijetu i biti u miru s time bez potrebe da se to uveličava ili umanjuje.

[ina33]

Ja sam naprosto vjerovala u ono da se dobre stvari vide i nije ih potrebno isticati. Šipak.

Tako su i mene učili. Ali sam skužila da je to bio tada tradicionalni odgoj - pogotovo za cure. I onda me dobro odgojio moj drugi "tata" ("poslovni tata"), koji mi je rekao niko nikad te neće pohvalit za nešto dobro, svi će ti reći što si pogriješio. I of kors da onda poslovno treba ubacit malo self-promocije. I privatno. I tako... ostat u nekom balansu, da ne bude bahato, ali da ne bude ni ono šutim... a oni će prepoznati već... nisu??? e, sad sam tužna i razočarana/bijesna... kako i zašto???. To je... u stvari... onako malo nezrelo (ne mislim ništa loše, to je faza odrastanja koju svi prođu do onoga kad dođeš u zen sa samim sobom i ne pitaš se što znači bit skroman ovakav onakav - nego si ti yourself i OK s s time). Ali, ne možeš tako djetetu reći i objasniti. Doduše, danas već ide kontra odgoj pa nema straha - prava, prava... a slabo obaveza.

[ina33]

Mislim... to je identično onome što svi očekuju zdravlje, tj. zdravlje se ne primjećuje. Tako se i vrline manje primjećuju, više mane... dok ne dođeš u dob da primjećuješ i vrline i zdravlje kao nešto posebno. Default neki osnovni i početni je - naravno da sam zdrav - naravno da svi primjećuju mane, jer vrline - mislim... one ne zahtijevaju korekciju.

[mare41]

mislim od jutra o samopromociji, i ne mogu si pomoći a da mi se uvijek ne upali slika priloga iz kanade-sveučilišni profesori (jedan studirao sa mnom) u bermudama, majcama i klompama, a svi sa nagradama, skupim projektima, neki akademici., pitali su ih da li se neko od njih pravi "važan", komentar je bio da takvog brzo spuste na zemlju ili ode..i onda se sjetim naših dr-ova po bolnicama, što je razvikaniji, što se zna bolje prezentirati-to pacijenti više hrle k njemu, a on njima: ni mu...ma fućkaj ina ta lažna napuhavanja i prezeniranja-ja sam najbolji i najpametniji...i da, mene nisu odgajali da šutim, doduše, niti da galamim, al niko tada nije odgajao cure da šute, a tu smo po generaciji
i msilim da se vrijednost skromnih ljudi uvijek prepozna, ne na prvu, al zato jako dugo traje

[ina33]

Nisam sigurna baš. Odnosno - uvjerena sam da ne. Ti skromni i šutljivi od svakog dobijaju "pat-pat" po ramenu, ali ovi u nužnoj mjeri samo-promovirajući putuju, a šutljivi su ono... ala "stručne kućanice" bojim se - uvijek na istom mjestu, svi im lijepo kažu "vi ste jako dobar stručnjak" (stila "odličan ti je ručak"), ali frajer ili žena ostaje tu di je, a akcija je negdje drugo. Naravski - ako je to njemu/njoj OK i "miran je sa svojim mjestom u svemiru, a drugo ne želi" - to je sve 5. Ali, ako želi malo muvinga, mora malo ukjlučit i samopromovirajućeg motora. To je kao reklama - neće ljudi čut za toga nekoga tihoga... neće znat da postoji.

[ina33]

U nužnoj mjeri samopromovirajući meni znači ovi koji ne očekuju da drugi vide kako oni dobro ovo ili ono, koji zaziru od svakog networkinga itd. Jer neće vidit. Ili hoće, ali će zaboravit istog trena, bojim se.

A danas je vrijeme kratkog roka svih stvari - nema više boschovih frižidera... ili ima, ali ipak kraće traju. Ne govorim da sad trebamo bit svi reality show-total fake star, ali ipak malo neke samopromidžbe je donekle nužno.

[Jadranka]

Meni se jako svidja tumacenje od *mamice. Podsjeti me na ono Tinovo;
Ne boj se, nisi sam, ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe zive tvojim zivotom,
I ono sve sto ti bje, cu i sni, gori u njima istim zarom, ljepotom i cistotom...
ne gordi se, tvoje misli nisu tvoje, one u drugima zive,
Mi smo svi presli iste putove u mraku, jednako lutali u znaku trazenja, i svima jednako se dive'

Meni je skromnost kad u srcu osjecas da si jednako vrijedan kao i drugi; a hoces li jesti kruha i pogace, ili samo kruha, il samo pogace, i hoces li to sam zasluziti, il ce ti neko dati, to mi nema veze; jest ces ono cega si gladan.

[ina33]

Meni je skromnost kad u srcu osjecas da si jednako vrijedan kao i drugi; a hoces li jesti kruha i pogace, ili samo kruha, il samo pogace, i hoces li to sam zasluziti, il ce ti neko dati, to mi nema veze; jest ces ono cega si gladan.

I ova mi je odlična, za notirat !

[Jadranka]

Nisam sigurna baš. Odnosno - uvjerena sam da ne. Ti skromni i šutljivi od svakog dobijaju "pat-pat" po ramenu, ali ovi u nužnoj mjeri samo-promovirajući putuju, a šutljivi su ono... ala "stručne kućanice" bojim se - uvijek na istom mjestu, svi im lijepo kažu "vi ste jako dobar stručnjak" (stila "odličan ti je ručak"), ali frajer ili žena ostaje tu di je, a akcija je negdje drugo. Naravski - ako je to njemu/njoj OK i "miran je sa svojim mjestom u svemiru, a drugo ne želi" - to je sve 5. Ali, ako želi malo muvinga, mora malo ukjlučit i samopromovirajućeg motora. To je kao reklama - neće ljudi čut za toga nekoga tihoga... neće znat da postoji.

ne bi se sasvim slozila. Ja radim u znanosti, i dobro se zna tko je pravi strucnjak, a tko strc brc, makar se strucnjak ne promovirao, a strc brc hvalio na sav glas.

[Jadranka]

Makar taj koji suti mozda zaista nece dobit projekt. Hm hm

[ina33]

Ja ne govorim o tome... govorim o očekivanju da će se nešto dogoditi po inerciji bez imalo samoorganizacije (samo jer je neko vidio da si dobar). Odnosno, meni ovo dobar uključuje određenu razinu networkinga/reklame/samopromocije - ne govorim o reklami iza čega ne stoji ništa. Valjda ne znam dobro obrazložit - ne znače sve kupovi/plakete/diplome/uokvirene zahvalnice - ali -čudno je ako baš nijedne nema, a nekog mogu zaobići jednostavno jer ga se nisu sjetili, ne zato jer je loš...

[ina33]

Makar taj koji suti mozda zaista nece dobit projekt. Hm hm

See. O tome ti ja pričam. O tom očekivanju da se nešto dogodi "već" i "po inerciji", pa ono "kad-tad", a to jest malo dio soc(ijalističkog) odgoja - ono, bude već. Barem mog. Mislim, em je vrijeme postalo sve bitniji faktor, em je vrijeme ubrzanije i neće te primijetit. Mislim - ovome dobrome koji ful šuti će možda bit veći sprovod, ali uspješniji će bit dobri koji malo i govori. Sve ovisi što je kome bitno, što želi.

[mija]

ne bi se sasvim slozila. Ja radim u znanosti, i dobro se zna tko je pravi strucnjak, a tko strc brc, makar se strucnjak ne promovirao, a strc brc hvalio na sav glas.

Slažem se sa Jadrankom, na kraju "sve ispliva".....

[ina33]

Vrijeme je postalo bitnije u smislu da nije više svejedno kad ti se u karijeri nešto dogodi jer te mladi brže zamjenjuju... skroz se ta dinamika promijenila... barem u realnom sektoru.

[ina33]

Slažem se sa Jadrankom, na kraju "sve ispliva".....

Sve ovisi kako ćeš definirat kraj i hoćeš li bit hepi s time da ti se "na kraju" nešto dogodi, iako ta očekivanja jesu ono romantična i podsjećaju me na film Doba nevinosti malo.

Ovo ja govorim, da probam još malo konkretizirat. Ima, po meni, 3 kategorije ljudi:

a) samozatajni dobar stručnjak pregalac - ono uvijek šuti
b) dobar stručnjak pregalac koji govori umjereno
c) srednji stručnjak pregalac koji od sebe radi zvijezdu.

Kategorija a) ima dobar sprovod, možda. Kategorija b) je ovaj u balansu sretan sa svojim mjestom u Svemiru, i, u biti, skroman po mojoj mjeri. Ovaj c) završi u remetincu ili na nekom stupu srama.

Naravno da karikiram, ali moja je poanta da ovi koji ono ful šute i nikad nisu u prvom planu teško da će bit prepoznati - pogotovo u brzom vrremenu.

I pokojni prof. Bujas je od nas šutljivih Evropejaca na faksu pokušao dobit malo Amera, i tek sad kužim o čemu govori... o tim šutljivima... jedva progovaram ja govorim.

[ina33]

Da se vratim na tog mog profu - ne mislim da sad moramo sami sebi davat veliko J, stila Ja sam bio, ovo je Moje mišljenje, Moja djela itd. ali niti ono ful ful ful tiho tiho.

[Sumskovoce]

Meni je skromnost kad daš sve od sebe, onakon iskreno i bez zadrške, a da se time ne hvališ, da čak ni ne očekuješ pohvalu, napravio si to spontano i iz ljubavi prema toj radnji kao takvoj. U svakoj radnji, svakoj sferi, prema drugima i prema sebi. Ili kad znaš da se nešto dobro dogodilo zahvaljujući tebi, a da to ne ističeš, nit tražiš zasluge.
Skromnost mi je jedna od najljepših vrlina čovjeka. Trudim se bit skromna, posebno kad sam uspješna u nečemu. Nitko me ne pohvali, ali zato kad nisam uspješna, nitko mi ne skače za vrat. Kao da kozmosu dam unaprijed poklon (u tim dobrim radnjama za koje ne tražim ništa zauzvrat) pa mi sile privlačnosti pokolone toleranciju u vrijeme kad sam zaslužila kritike.

A djetetu bih to objasnila na konkretnom primjeru - recimo - skroman je onaj dječak koji pospremi igračke bez da mu mama naredi i ne hvali se zbog toga, nit traži nagradu. Pospremio je jer zna da treba i da će tako mami biti lakše.

[ina33]

Kao da kozmosu dam unaprijed poklon (u tim dobrim radnjama za koje ne tražim ništa zauzvrat) pa mi sile privlačnosti pokolone toleranciju u vrijeme kad sam zaslužila kritike.

A djetetu bih to objasnila na konkretnom primjeru - recimo - skroman je onaj dječak koji pospremi igračke bez da mu mama naredi i ne hvali se zbog toga, nit traži nagradu. Pospremio je jer zna da treba i da će tako mami biti lakše.

I ovo mi je skroz super !

I ovo mi je skroz super i mogla bi sve potpisat!

[mija]

Svaka čast Ina, biram pod b - to sam mislila.... a ono sa sprovodom je plus 5

[ivanas]

Skromnost za mene je pojam više vezan za materijalno, a poniznost za neku duhovnu duševnu sferu. Za mene je skroman, ponizan onaj čovjek koji bez obzira na svoje kvalitete i postignuća cijeni i poštuje sva druga bića i njihove kvalitete. Imali smo jednog profesora koji nam je organizirao putovanje u inozemstvo i cijeli program preko svojih poznanstava, i njegov način komunikacije i odnosa prema drugima mi je bio divan, s istim uvažavanjem i pozornosti je razgovarao sa običnim studentom, nekim tamo doktorom znanosti ili direktorom aviokompanije, nikad se nije hvalio svojim postignućima ali se iz priloženog putovanja i ljudi koje smo upoznali vidjelo koliko ga cijene i koliko je ustvari uspješan i ugledan. Skromnost zna često biti podrazumjevana za pasivnost, šuti i budi sretan s onim što imaš, a svaka želja i ambicija kao neskromnost.

[*mamica*]

Mislim da je malo samopromocije i samoreklame na poslu više nego dobro došlo. Pa i kada pišemo taj CV, namjera nam je uvjeriti poslodavca da smo baš mi ono što on traži - naravno da ću istaknuti svo svoje znanje i vrline i predstaviti se u što boljem svjetlu.

Biti pretih na poslu i dopustiti da te gaze znači biti... ne znam.. naivan. Ili baš od onih lažno skromnih pasivno-agresivnih ljudi (pa u sebi misliti vidi što sve znam i mogu, a ne dobivam ono što zaslužujem).

Na poslu ću davati sve od sebe i biti najbolja što mogu. I ako nešto znam, rado ću ponuditi nadređenima da to odradim. Također ću na jedan primjeren način nastojati dati do znanja kakvo poštovanje očekujem zauzvrat.

No istodobno neću gaziti svoje kolege i ako nekome treba pomoć ili uvesti ga u neki posao, vrlo rado ću pomoći i biti ljubazna, strpljiva i na raspolaganju, neću se držati na pijedestalu kao svemoćna sveznajuća kraljica (valjda bi to bila skromnost u poslu?)

[leonisa]

ivanas, evo sto sam nasla za poniznost:

Poniznost se, znači, odnosi na naš unutarnji stav prema vrednovanju samoga sebe. Za razliku od toga skromnost je socijalna vrlina, tj. način na koji sebe predstavljamo u javnosti. Skromnost može odražavati našu unutarnju poniznost, ali i ne mora. Neki ljudi jednostavno mogu glumiti skromnost kada procijene da im se to u nekoj situaciji više isplati.

[Sumskovoce]

Skromnost na poslu je odraditi iznimno dobar posao, ostvariti bolje uvijete, sklopiti posao sa većom zaradom od uobičajene ili samo spasiti grešku koju je kolega napravio bez da se traže posebne pohvale za sebe.
Kod borbe za posao smatram da je doza skromnosti ipak poželjna (pritom mislim na natječaj za posao) jer nisu ni poslodavci veslo sisali da ne kuže kad se pretjeruje.
Kod konkretnog rada, svakako preporučam skromnost, iz vlastitog iskustva - bolje se prolazi i u očima kolega i u očima poslodavca. Naravno uz pretpostavku da smo svijesni vlastite vrijednosti i da ne dozvoljavamo da nas se ponižava ili iskorištava. Nitko ne voli hvalisavce. A najbolja pohvala je ona koju je netko izrekao za nas, a ne mi za sebe sami.

[mishekica]

Ja radim u znanosti, i dobro se zna tko je pravi strucnjak, a tko strc brc, makar se strucnjak ne promovirao, a strc brc hvalio na sav glas.

Hm... Ne bih se baš složila. Također radim u znanosti (doduše, vjerojatno kraće nego ti i vjerojatno u drugoj kategoriji) i mogu reći da su moja iskustva sasvim drugačija. Naravno, ima pravih stručnjaka koji se ne moraju samopromovirati jer njihov rad i ime nešto znače. Nažalost, ima jako puno onih koji puno rade i puno znaju, a uvijek su po strani jer, ili se ne znaju nametnuti, ili se za njih nema tko zauzeti. Također, ima i onih koji dobivaju nagrade, projekte, produžetke i svašta, a zapravo se ne bave nikakvom pravom znanošću i ništa konkretno nisu napravili (pritom mislim isključivo na njihovo područje rada, ne u usporedbi s drugim, različitim ustanovama). Meni moj nadređeni voli reći da su samo rezultati bitni, da se potrudim da imam dovoljno kvalitetnih radova i sl. jer će to biti važno kod napredovanja... Opet šipak! Već sam se u to malo staža što imam uvjerila da je za napredovanje kud i kamo važnije tko je iza tebe nego koje radove imaš. ČAST IZNIMKAMA.

A najbolja pohvala je ona koju je netko izrekao za nas, a ne mi za sebe sami.

S ovim se apsolutno slažem.

...
A što je s onim ljudima (recimo, roditeljima ili šefovima) koji te uvijek hvale iza leđa, kad te spominju drugima, a tebi u facu nikad neće reći da si nešto lijepo napravio?