Neću ponavljati ono što je već rečeno.

Samo bih htjela reći da su me uvijek učili da budem skromna i ne hvalim se svojim postignućima. I nisam. Ali mislim da nije loše ponekad se pohvaliti nečim što si napravio. Ne treba, naravno, nabijati na nos drugima da možemo nešto što oni ne mogu, ali zašto ne bismo "bili svjesni sebe" i ponekad rekli nešto lijepo o sebi, pa makar zvučalo kao hvalospjev?
Mene je iskreno malo zaboljelo kad sam shvatila da mm nije imao pojma o nekim mojim osobinama, sposobnostima, znanjima... sve dok nismo započeli vezu (a dugo smo se družili prije toga). Ja sam naprosto vjerovala u ono da se dobre stvari vide i nije ih potrebno isticati. Šipak.