ja hrčak najgore vrste, imam 800 kutijica za svim živim, od staklenih bočica koje ću jednom oslikavati do školjki, trakica, gluposti i svega. uhvati me ponekad želja da sve to pobacam, ali kratko traje i opet sve ostane na mjestu.
ali taj dio ću sad zanemariti.
zapravo me zanima što ćete sve ostaviti svojoj djeci za uspomenu i neku potencijalnu njihovu djecu. ja ne znam hoću li imati još djece, a njene stvari se samo gomilaju. dio prosljedim, dio prodam, ali neke stvari bi joj htjela sačuvati.
Trenutna filozofija je sljedeća - neke stvari bih baš htjela sačuvati, recimo, odjeću u kojoj je izašla iz bolnice, prve cipele, prve balerinke, možda neke igračke, neku robicu, to spremim; krpice koje su mi drage dam obitelji, pa ako prežive, dobro prežive: ono za što ni ja ni ona nismo emotivno vezane, prodamo.
Pojma nemam koliko to sve ima smisla, ali bilo nam je super kad smo našli MD-ov drveni vlakić kojim se ona sad igra ili neke moje plišance koji su je oduševili. Sad je na borić vješala moje naušnice stare 25 godina.
Gdje povući crtu i reći, ovo ću ostaviti, a ovo prosljediti?
Prostor mi nije toliki problem jer mislim sve to poslati babi na čuvanje (nije još obaviještena, zaklat će me kad sazna)