Ali ono đto me muči je što ona ne želi reći kad je nešto muči i guta knedlu...
Kao da ne zna pokazati emocije! I to me jako boli! Tata joj je isti takav i nikako ne bih htjela da se po tom pitanju jednog dana pretvori u njega.
Voljela bih to nekako bar malo ublažiti.
Ne da se ne zna izboriti za sebe, nego nekako..Evo recimo ostali su kod bake na dva tjedna.
Kad smo odlazili, ja sam ju pitala je li u redu da ostaje, je li tužna što idemo....
Rekla je da nije, a niej se skidala s mene i gledala me kao da je boga vidla i samo me grlila. I nakon još pitanja je li ok da ostaje, ona odgovara da je sretna kaj će ostati kod bake i da je ok da ja idem doma.
Da bi mi drugi dan baka pričala kako je tu večer malo plakala ali tako da su oni to jedva primjetili, samo je bila tiha i gutala te svoje suzice.

I kad je neki dan došla doma, popela se na mene, gledala me opet kao da sam samo božansko ukazanje i mazila me po obrazima, ljubola me po cijelom licu. Osmjeh od uha do uha....
Isto tako je nedavno bila tužna tjedan dana, pojma nismo imali kaj joj je iako smo je ispitivali. Ni teti u vrtiću ni nama nije bilo jasno u čmu je problem.
Dok ja jedan dan nisam skužila da joj se klimaju dva zuba. I to već pred ispadanje. Jedan smo izvadili isti dan, drugi drugi dan....