Dragi moji,
baš nisam puno po forumu, a ubijam se od poslova. I rado bih da imam vremena malo više pročavrljat.
Ovdje se želim malo javit jer me muči, jer nikad kraja povremenim poslovima, nikad kraja ponudama za rad na crno (najčešće slabo plaćenim)...a meni to pojede živce. Ma, čak i ako radim povremeno, honorarno, na nepuno radno vrijeme, hoću po zakonu, na bijelo. Od te želje se mogu samo pojest
Na kraju radim samo kad nekom hitno treba i nema kud, imam osjećaj da preskačem bar 50%, možda i 80% poslova i prilika da radim.
Čitam malo, evo što srednjoškolka jedna piše
Moja borba Ima dana kada smo svi sretni. Tada na kratko zaboravimo teške dane. Teške. Teški su zato jer nam ih drugi učine takvima. Jer neki ljudi mogu upravljati tuđim životima. Bez suosjećanja. Bez posljedica. Možda postoji neko mjesto na svijetu gdje su svi ljudi jednaki, gdje ne kradu jedni od drugih. Moćniji od slabijih. Ne grade sreću preko tuđih leđa. Svakoga dana nešto dobivamo od onih što nikada ništa promijeniti neće. Moj san o pravdi i poštenim ljudima ostaje samo moj, za mene. Samo san. I tada me netko pita koji su to problemi koji muče državu! Možda piše na nečijem brošu. Možda piše na leđima radnika bez plaće. Možda piše na nečijem satu, a možda u oku boraca za radnička prava. Mala sam kap u tome svemu. Svi su male kapi u moru uspješnih. Samo što se neki utapaju a neki očajnički bore isplivati na kopno. Mogu pričati na glas, mogu pisati, pitam se samo da li će me itko čuti. Držim se, još kako se držim. Oči su mi se pomalo otvorile nakon saznanja o tome što zapravo dovodi do svih tih problema. No, korupcija je samo mali dio svega toga. Ipak to što sam saznala o njoj dalo mi je odgovore na mnoga moja pitanja. Sada više ne tapkam po mrklom mraku, sada sam u sumraku, Znam samo mali dio o tome kako ljudi na nepošten način dolaze do svojih ciljeva. Kakvi su to sklopovi u njihovim glavama? Na kojim principima rade? Postoji prekidač koji prekida te sklopove, samo se do prekidača neće moći doći sve dok korupcija bude problem samo antikorupcijskih projekata nevladinih udruga, a ne svih ljudi koji su žrtve nje. Žrtvi kojih je svakim danom sve više i više. Žrtve koje ne znaju da postoje načini da se spriječe veze, plave koverte, poznanstva. Govorim o ljudima koji to ne znaju, jer i sama nisam znala što učiniti kada sam se našla na sred korumpirana ureda. Manja od makova zrna. Moje ocjene nisu vrijedile. Za moj prosjek nitko nije mario. Djevojka lošijih ocjena i manjeg prosjeka, no zasigurno bogatijeg imovinskog stanja dobila je mjesto u domu. Ja nisam. Pognute glave izašla sam iz ureda u kojem je bila magla od toliko mutnih ljudi. Možda se samo meni u glavi pomutilo od nemoći. Upitala sam se kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem kada ga novac može kupiti. Kada poznanstva i potkupljivi ljudi bez morala ne čine ništa osim što kvare vlast. Uostalom, nije tako ni teško pokvariti nešto već pokvareno. Inače mi odlično ide pisanje, no ovo pišem već tjedan dana. Toliko je sve očito, što se događa u modernom dobu, sada u državi s toliko prava, tržišnog nadmetanja, obećanja, konzumerizma. Toliko je očito da mi moje riječi prestanu imati smisao jer su svi svjesni svega. No, korupcija se mijenja u prostoru i vremenu, tko zna da li će za pet godina svi biti jednako svjesni. Možda se promijeni to da se otkrije preventiva. Jer sada je to samo jedan veliki začarani krug gdje jedno podmićivanje povlači drugo. I tako unedogled. Netko pošten ostaje pri pravdi. Što danas uopće i je pravda? Nešto što donose zakoni, nešto što se također može kupiti. Neću reći sve, mnogo toga se može kupiti, time učiniti sudstvo nedjelotvornim, sniziti razinu morala, naštetiti obavljanju društvenih poslova. Uskoro ćemo početi kupovati dnevne doze kisika. Čini se da će samo određeni imati pravo disati. Ipak, željela bih unijeti malo pozitivizma u ovu svoju borbu, nije sve toliko crno kakvim se čini. Crno je ako dopustimo da takvo bude. Moja borba se inače ne bi zvala borbom da još uvijek tapkam po mraku. Zahvaljujući udruzi Osmijeh iz Bjelovara shvatila sam da ne treba šutjeti o takvom problemu koji vodi u sve veći i veći ponor. Shvatila sam da postoje ljudi kojima se može obratiti, jer nakon tolikog razvoja korupcije teško je znati tko još nije korumpiran. Stvar koji mi nikada nitko neće moći objasniti, stvar koja mi nikada neće biti jasna je ta da tko su ti ljudi da si daju za pravo upravljati tuđim životima. Da si daju za pravo ostvarivati osobne probitke na pokvaren, podmićen način. Ha, tko visoko leti, nisko pada. Nadam se da će doći i naših pet minuta kada ćemo gledati kako oni padaju. Sretna sam što će bar netko pročitati moje mišljenje. Barem nešto. Kada ne mogu istjerivati pravdu. Samo gledati u ljudsku patnju i s druge strane, ljudsku pokvarenost, za mene i dalje, kao i u pravnom sustavu nema određenja pojma korupcije, sve što sam napisala ostaje mi nejasno. Znam da će postati jasno kada korupcije više neće biti. Ako. Sve što želim reći masi je da tko ne djeluje, sudjeluje. Sami odlučite. Volim dane kada smo svi sretni. Tada na kratko zaboravimo teške dane. Teške. Tea Jakšić III. pt Tehnička škola Daruvar
sa stranice: http://antikorupcija.osmijeh-bj.hr/
P.S. ne zamjerite ako me nema u forumskoj raspravi često, usprkos tome, želim da se o ovome govori, mislim da je jako bitno
Nekako mislim da nije problem imati vezu (ako je riječ o poslu), problem je u tome da je za poslodavca jako skupo legalno zaposliti ljude jer su davanja ogromna, pa ih uzima ovako kako si opisala - kad nema izbora. Dugoročno to je loše. Problem nije više od 300.000 nezaposlenih nego činjenica da dvije trećine tih ljudi ipak radi - ali na crno. Moja svekrva uvijek priča jednu te istu priču kako je u njeno vrijeme državi išlo 25% prihoda zaposlenika, a danas ide preko 50%. Mali je broj legalno zaposlenih, a troškovi se nisu smanjili. Treba otvarati radna mjesta, a da prostiš - ova ili ona vlast, u zadnjih 20 godina ništa se ne događa na tom polju. Dosadna sam - uvijek istu kozu derem... To sam napisala već previše puta, ali brinem se što čeka moju djecu.
Inače, što se tiče korupcije i inače - toga sam se nagledala i u bivšoj državi (tada nisu toliko palile samo koverte, ali jesu knjižice određene boje pa sam ja tako ostala i bez mjesta u domu i mnogih drugih stvari kod kojih se to uzimalo u obzir). Eto, ništa novo... samo je posla danas ipak manje.
Ako hoćeš moju crnu viziju budućnosti, mogu i to napisati, ali bojim se da bi to uništilo i ono malo optimizma koji još ljudi imaju...
Nadaj se boljem. Traži vezu za posao, ne da te netko ugura nego da te netko preporuči... Bez brige, malo ljudi danas može dobiti posao i preko veze, ako nemaju papire, ako ne znaju posao ili ako su nepouzdani...
S druge strane, teško je usporediti vrijeme komunizma (ili štajaznam sedamdesete godine bilo gdje, ne samo u zemljama gdje je bio komunizam) zbog tehnologije... Ja još pamtim vremena kad se crtalo na daskama, knjižilo ručno, slalo poruke telexom i slično. Živi se brže, radi se brže i jedan čovjek uz pomoć tehnologije "vrti" puno veći opseg posla nego prije. Ja pamtim vremena tehničkih crtača i daktilografa, a to je prošlo. Je li bilo bolje - ne bih rekla. Bilo je drugačije. I to ne samo ovdje. Sigurnost da ćeš ostati na svom radnom mjestu do penzije pripada u doba dinosaura. A najviše vrijede ljudi koji su interdisciplinarci i osim struke znaju jezike i imaju neke druge vještine. Kako se ubaciti - ne znam... Preporuka za zapošljavanje danas nema više tako negativnu konotaciju kao što je nekad imala "veza" jer ljudima ne pada na pamet preporučiti zapošljavanje nekoga u čije stručne i ljudske kvalitete nisu sigurni. Sretno!
ili imaš dobru vezu ili si bez-veze
Odgovori s citatom
