Nije mi bila namjera generalizirati, ali zadnjih pola godine sam intenzivno proucavala sve vezano uz vrtice, od znanstvenih istrazivanja, pa do razgovora sa psihologicom, pa cak sam i razgovarala s petogodisnjacima tu kod nas u kvartu koji su vrticanci, a igraju se u parkicu di i mi.
Ono sto me najvise potreslo je da je radjena jedna opsezna studija u UK, gdje su djeci koja krecu u vrtic/jaslice/nursery mjerili razine hormona stresa (kortizola) za vrijeme boravka u vrticu te boravka doma. U danima kad bi isli u vrtic, razine su im povisene za duplo i to jos mjesecima nakon "adaptacije"!.
Takodjer, nasi frendaci petogodisnjaci (koji se uvijek sjate do nas kad smo vani) su mi redom odgovarali da bi radije bili doma s mamom nego u vrticu, kada sam ih redom ispitivala (teta je bila dalje na klupi s drugom tetom, nije nas dozivljavala).
Trece, moj dojam vrtica je vise onako siv, pogotovo kad gledam male jaslicare.
Muvam se po vrticu dok kupim svoje dijete tamo oko cca 12h i tad svasta cujem i vidim.
To je kolektiv.
Meni je super vidjeti djecu koja se tamo smiju, u grupi moje cure ih ima par kojim je naocigled super, ali imam dojam da vecina "odradjuje", a jezim se bilo kakvog rada djetta od 3 godine i ne mogu prohvatiti opce mosljenje o vrticu :/