imaseni prvotno napisa
Mislim da je doktorska disertacija o puno kortizola malo passe. Ali mozda se može istraživati ima li mozda premalo kortizola kakve nedobre posljedice?
neravnoteža bilo kojeg hormona u tijelu ima nedobre posljedice
 |
|||
|
|
|||
imaMislim da je doktorska disertacija o puno kortizola malo passe. Ali mozda se može istraživati ima li mozda premalo kortizola kakve nedobre posljedice?
neravnoteža bilo kojeg hormona u tijelu ima nedobre posljedice
Ne znam zašto uopće pišemo o uništenju ljudske rase i to nadugo i na široko? Da počnemo nabrajati stvarna (ne "nužna") zla koja nisu uništila ljudsku rasu, to bi bio dokaz čega? Da je to sve ok?
Što se tiče toga da su jaslice dio života danas i da su djeca prilagodiljiva i mogu to prevladati, s tim se slažem. Uostalom, imam dvoje bivših jasličara. Život nikad neće biti idealan, nikome, a stres je dio života.
To nije razlog da se osujeti svaki pokušaj promišljanja o tome kako može bolje. Niti je jedina moguća motivacija takvom razmišljanu težnja da se ženu vrati u tradiconalnu ulogu. Niti je to jedini mogući put promjene. Da, društvo je kakvo jest, ali takvo neće ostati, jer se stalno mijenja.
Da ne spominjem da preživljavanje rase ništa ne govori o životu (pa i preživljavanju) određene jedinke te rase.
Po meni se svi dugacki postovi mogu svesti na "jaslice su stresne, ali jesu li stetne?" a odgovor je pretpostavljam razlicit od djeteta do djeteta, a ima i neke veze s tim kakve su jaslice
Točno tako. Na nevelikom uzorku od samo 2 djeteta istog spola u 2 godine moram reći da su bitno različito reagirali. Prema tome - nema jedinstveno dobrog rješenja za sve. I gdje smo - opet na početku.
Inace, ova "djetetu je najdraze s mamom" mi je isto previse pojednostavljena kontra jaslicama
Iz moja dva iskustva, djeci od 7-8 mjeseci ostajanje doma s tatom kad se mama vratila na posao nije predstavljalo niti priblizno jednaku promjenu kao polazak u jaslice
Točno. Ostajanje doma je sasvim drugačije od odlaska u jaslice. M. smo našli tetu (tad smo imali sreće s time, da nađemo tetu u koju imamo povjerenje), i ostajanje doma čak i s novom osobom je neizmjerno lakše od odlaska u jaslice.
Eh, žao mi je ako sam vam bila preduga, (nisam dugo) ali bolesna sam i doma, pa me ponijelo...
Mislim da je kvaliteta jaslica sigurno bitna stavka. 15-20 djece na jednu ili dvije tete sigurno nije isto, kao ono sto je Kaee opisivala (ne sjećam se točno, mislim da je u grupi bilo 6-ro djece i dvije tete s pomoćnicom)
Naš krug prijatelja i poznanika već ima veću ili veliku djecu, ali gledam ove mlađe generacije na fakultetu i vidim da ljudi imaju razne kombinacije. Univerzitet ima jaslice/vrtić (ovdje je to zajedno) za svoje zaposlenike. Ljudi su s uslugom principijelno zadovoljni, a slažu razne kombinacije - porodiljni mama i tata naizmjence, pa tko ima sreću bake, tete, tko nema, traži babysittere, pa jedan partner počne raditi dosta rano ujutro, da je prije gotov, te moze podići dijete, ili rade jedan dan od kuće, ili nesto slično.
Ono sto mi je uočljivo jest da je i sustav fleksibilan u smislu ponude, te da roditelji u svemu tome pokušavaju posložiti neki model koji im najbolje odgovara.
Naša bivša babysitterica koja je obožavala moju curki i ona nju, je isto postala mama, te ona i muž (bake i djede nisu pri ruci) kombiniraju jaslice sa babysittanjem. Slatko je da sam joj ja pomogla naći jednu dragu i milu studenticu...pa mi je malo kao deja vu....
Pisala sam bila i prije, ali opet cu... malo uzivam na poslu, naradila sam se ovih dana.
Vrtic koji smo mi odabrali (cijena za jedno dijete je otprilike polovica/malo vise jedne prosjecne mjesecne place u nasem gradu) je akreditirana institucija, a inace jedna od brojnih opcija. Opcije su institucije, privatni vrtici (u vlastitoj kuci, s tetom odgajateljicom koja ne mora nuzno biti odgajateljske struke), cuvanje jedan na jedan.... i tko zna sto jos. Ljudi biraju sto im odgovara, financijski ili drugacije.
Long story short, s obzirom da ce biti stopedesettisuca stranica -- nema sansi da bih nas vrtic stvarno, najstvarnije, mogla nazvati nuznim zlom. Nikako. Vrijedno je svakog dolara. Starije dijete ide od 9.5 mjeseci, a mala ce krenuti s 12.5 (nju vodim na posao; ima dadilju od 4. tjedna zivota). Skroz se slazem sa seni da bi se trebalo zalagati za bolje uvjete, umjesto prozivanja institucija nuznim zlom i uzasom. Stvano ne mora biti tako.
Nas vrtic je akreditiran za brigu o djeci od navrsenog 6 (sestog) tjedna zivota do polaska u skolu (u skolu se ide one godine u kojoj dijete napuni 5 godina do 1. rujna). Postoje cetiri zasebne ucionice. U svakoj ucionici radi jedan tzv. lead teacher i tamo je 8 sati dnevno. Ima pauzu za rucak i dvije polusatne pauze. Uz ovu osobu koja ima svo potrebno znanje i zavrsene skole, postoje dodatni teacher's aides, iliti pomocno osoblje, uglavnom zaposleni na pola radnog vremena. Ima ih po nekoliko, u svakoj ucionici, u svakom trenutku. Uz njih, postoji jos dodatnog osoblja. Svi dodatni zaposlenici su studenti na faksu u sklopu kojeg je vrtic i vecinom studiraju srodne predmete.
Prema akreditaciji, ucionica za najmladju djecu (od 6 tjedana do 16 mjeseci) prihvaca 12 beba/djece i u svakom trenutku, uz vec spomenutog lead teacher, odnos odgajatelja i djece je minimalno 1:3. U praksi, u ovoj sobi, u gotovo svakom trenutku bebe i odgajatelji provode vrijeme jedan na jedan. Djeca od 6 tjedana do 16 mjeseci starosti jedu kad im se jede. Dojena djeca su hranjena iskljucivo majcinim mlijekom koje majka donosi kako i kad joj odgovara, u kolicinama koje joj odgovaraju pa se viskovi cuvaju u frizideru u sobi. Kuhani rucak se servira izmedju 11 i 12, ali djeca koja u to vrijeme spavaju jedu nakon toga, kad se probude. Roditelji biraju nacin hranjenja - kasice, kruta hrana (finger food), BLW. Svaka beba ima svoj kinderbet u zasebnom dijelu ucionice, ali ako dijete nije naviklo spavati samo u krevetu, odgajatelj ce ga drzati na rukama, ako roditelj tako zeli. Niti jedno dijete se ne uspavljuje samo (osim ako tako i inace radi ili to inzistira roditelj). Djeca spavaju kad im se spava; sve u ovoj sobi se dogadja onako kako dijete zeli/voli/treba.
Sljedeca ucionica je za djecu od 16 do 36 mjeseci. Prema akreditaciji, najveci broj djece u ovoj sobi je 21, a odnos odgajatelja i djece je 1:5. Znaci opet, uz lead teacher, tu su asistenti, plus dodatno osoblje. Ucionica je velika i podijeljena na cetiri zasebna dijela poluzidovima - dio za jelo i aktivnosti za stolom, plus tri odvojena dijela za razlicite gross motor skills ili storytime/roleplay i slicno. Uz ovo, postoji posebna prostorija s dva odvojena WC-a, dio s prematalicom, plus ormarici za svako dijete. U ovoj sobi postoji raspored za dorucak, rucak, snack i vrijeme za spavanje. U praksi, jedan odgajatelj/pomocno osoblje najcesce ima 3-4 djece na brizi, ali osoblja ima dovoljno da, ako bilo koje dijete trazi odnos 1 na 1 (tuzno, umorno, ljuto dijete... ili jednostavno dijete koje zeli paznju odrasle osobe), to moze i dobiti.
Nakon Toddler Room, prelazi se u Preschool 1, sto je ucionica za djecu od 3 godine do otprilike 4, 4.5 (to sad vec ovisi o broju upisane djece i njihovoj dobi). Prema akreditaciji, primaju ih 27, a jedan odgajatelj ima najvise 6 djece na brizi. Osoblje je zaposleno po istom principu kao i u drugim sobama. Najstarija grupa je Preschool 2, njih je najvise 30, s odnosom 1:7. U obje prostorije uvijek ima vise odgajatelja od propisanog. Djeca se slobodno krecu iz sobe u sobu, Preschool 1 i 2 se mijesaju kako djeca zele (i kako propisi dozvoljavaju). Dorucak, rucak i snack su u propisano vrijeme, kao i popodnevni odmor - obavezno je 30 minuta odmora, a djeca koja zele spavati spavaju koliko ih volja. Ovi uzrasti imaju mogucnost sudjelovati u group time (citanje knjiga, ples, vjezba) dva puta na dan, ali ne moraju ako ne zele. U svakom trenutku na nekoliko mjesta u prostorijama postoje 'organizirane aktivnosti', sto znaci da netko od osoblja vodi kratke radionice tipa crtanje, slikanje, rezuckanje, drustvene igre, stolovi s vodom, pijeskom... sto vec ide u tzv. sensory table. U svakom trenutku, djeca se mogu igrati sama ili s drugom djecom (ili s osobljem) u kutku s kockama, kuhinjom, lutkama, train table, svastanesto. Van se izlazi dva puta dnevno, od minimalno pola sata (kad je vrijeme bas jako lose, sto u Minnesoti moze biti prilicno ekstremno i ljeti i zimi) do nekoliko sati ujutro i nekoliko sati popodne. Van se ide i po kisi i snijegu - moramo donijeti opremu. Ne ide se van tek kad temperatura padne ispod -20C ili bas ako pada neka opaka tuca ili nesto slicno. Djeca koja ne zele ici van ne moraju, ali mislim da bas i nema puno takve djece.
Igraliste ima preko 1000m2 i nudi raznorazne aktivnosti za sve uzraste. Djeca do 36 mjeseci su u zasebnom prostoru da ih ne bi pregazili ovi veci. Imaju pijesak i travu na raspolaganju, hladovinu i sunce, penjalice, vozilice i svastanesto. Veliki imaju ogroman prostor za trcanje, penjalice, bicikle i romobile (s obaveznim kacigama), vrt u kojem uzgajaju cvijece i povrce, kucicu za igranje, nekakve kocke, stolove i brdo otvorenog prostora za valjanje u snijegu, po travi, a i po blatu.
seni, ja razumijem o cemu pricas i dijelim tvoj pogled i razmisljanje. Tebi svaka cast na trudu.
Posljednje uređivanje od Aurora* : 18.11.2016. at 09:58
Pa al eto i kad sustav nije tako fleksibilan, ljudi i dalje donose odluke i biraju. Ovo voljela bih i trebalo bi... Ne pomaže kad ti dijete ujutro plače. Tad ili mijenjas svoj stav ili odluku.
To je točno. Ja sam opisivala ono u što imam uvid.
Nisu ni stavovi, ni odluke kakav život želimo u kamen uklesane, niti se zivot odvija po pravilima vojne kasarne.
Probaš ono što ti se čini dobro i suvislo, a ako ne ide, mijenjaš plan.
Ja bih se malo nadovezala na ovo, quotam dio pulinkinog posta:
Ok, kod prvog, drugog, trećeg dolaska je nepoznat prostor jaslica i nepoznate tete. Dokad prostor i osobe ostaju nepoznate? Ne mislite li da u nekom trenutku ipak iako nisu u krvnom srodstvu te osobe koje se brinu o djeci u jaslicama postaju poznate i bliske, baš kao i prostor?Guvernante, dojilje, deca koja su od rođenja na selu sa drugom ženom-dojiljom, to su situacije poznatog okruženja i poznate osobe. Jaslice-nepoznata osoba-nepoznat prostor. Deca kao radna snaga -opet poznato okruženje, majčinska figura...)
Na analizu razine stresa mogu se samo nasmijati.
Na boldano, da, mislim da da.
A zašto ti je tako smiješno da netko analizira razinu stresa u djece?
Nisam planirala da se uključujem dalje, jer nemam ništa novo da dodam, ali pošto si mene citirala: pa, da, naravno da postaju poznate, i osobe i prostor.
Ako pitaš do kada ostaju nepoznate, nemam pojma, nisam ni stručna na tom polju, a mislim i da je to prilično individualno i zavisi od deteta do deteta. Verovatno do momenta kada dete jasno počne da pokazuje reakciju prepoznavanja osoba i prostora - pozitivnu ili negativnu.
A kad sam već tu, a stvarno, zašto je smešna analiza stresa kod dece?
(Dinosaurusi su postojali na Zemlji oko 200 miliona godina.
Naseljavali su sve vrste staništa od ekvatora do polova- uključujući i okeane.
Bili su izuzetno prilagodljivi i na vrhu svih lanaca ishrane.
Jeli su neverovatan raspon biljaka i životinja.
I nisu izumrli. evoluirali su u ptice.
Rod Homo postoji na našoj planeti oko 2 miliona godina.
Možda je neprilično da se poredimo sa dinosaurusima dok/ako ne odživimo preostalih 188 miliona godina.
Iako smo jedina vrsta koja je u tako kratkom roku uništila globalni ekosistem.
Valjda nam bolje odgovara ovakav.)
Posljednje uređivanje od pulinka : 18.11.2016. at 21:19
Pih, istekao edit: ne 188 nego 198 miliona, tako mi i treba kad sam brzopleta. A i ne znam da računam.
Užitak je čitati postove od Seni, tako elokventne, precizne, razumljive, točno pogađaju bit (barem onoga što ja mislim).
Pretpostavljam da bih imala sličnu sliku o jaslicama i vrtiću kao AQ da nisam prebacila svoje dijete u drugi vrtić. I tako mi je očita razlika između vrtića koji je zaista posvećen djeci i onoga gdje se bavljenje djecom "odrađuje" (ili ih se "čuva", kako bi se izrazila naša bivša ravnateljica).
Volim institucije kao i Lili, moje dijete također voli svoj vrtić, tete, svoje prijatelje. Nedavno tjedan dana nije išao u vrtić i već je se žalio kako mu nedostaju tete i prijatelji. Ne sumnjam da mu je mamino društvo najdraže, ali ne uvijek. Vrlo jasno se izrazi kada sam mu dosadna/naporna, kada želi biti s nekim drugim. Mama mu je najdraže društvo za jutarnje i večernje maženje, uspavljivanje, razgovaranje o tome kako je protekao dan, čitanje knjiga i sl.
Ali kada bi birao između svog najdražeg tetka s koji ga vodi u kino, na brdo i u park ili mene koja ću mu čitati, kladim se da bi odabrao njega.
Jednostavno sam sigurna da je njegov život mnogo bogatiji i ispunjeniji sa iskustvima i vrstom ljubavi koju mu pružaju drugi ljudi - njegove tete u vrtiću, djed i bake, gorespomenuti tetak, tetka koja mu peče uštipke, nego da je fokusiran isključivo na mamu (i tatu, valjda).
Vidim da je u "antivrtićkim" postovima izražena averzija prema naobrazbi u vrtiću, pa nisu tamo mali robotići koje se ustrojava na traci. Učenje se provodi kroz igru i prilagođeno je njihovoj dobi, a sigurna sam da ne bi usvojio mnoga znanja i toliko obogatio vokabular da je ćupio u kući sa mnom ove tri i pol godine. Nisu te tete uzalud završile fakultet za predškolski odgoj djece.
moji isto vole institucije, i prijatelje u istima.
ali evo jedne crtice iz vrtića, jučer pokupim dijete nakon ritmike, i nakon što smo se obukli, pričamo ona i ja o tetama i kaže meni ona "ja volim tetu Martinu", kažem ja njoj, pa to je odlično.
i idemo hodnikom, sretnemo tetu Martinu, dijete se zatrči k njoj, ona ju digne i zagrle se i izljube. teta, je mlada, predivna, i srce mi veliko ko kuća.
Ovako je i kod nas. Nakon gorespomenutih tjedan dana što nije išao u vrtić, teta mi oduševljeno kaže "ma nisam se mogla odvojiti od njega čitav dan, izgrlila sam ga i samo ga gledam kako mi je nekako narastao". I obje su takve, pune ljubavi i srca prema mom djetetu.
Evo, tko uhvati vremena neka pročita pa napiše sažetak :D
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed?...&logdbfrom=pmc
Posljednje uređivanje od vertex : 18.11.2016. at 15:35
Neka tog kortizola dokle god su moja djeca dobila sve ono sto su im jaslice i vrtic pruzili.
I hvala prekrasnim tetama na tome.
Da. Istina. Bolje da nisam nista citala. Ali ja sam trazila potvrdu onoga sto svi oko mene govore (pusti ju, neka place, naviknut ce se) i zapravo sam htjela naci "dokaze" da je ok da moje dijete place u tom vrticu i da se ne zeli odvojiti od mene i da je to prirodno i da joj nista nece biti.
Nazalost, nasla sam ovo sto sam nasla.
Takodjer, Tomislav Kuljis je imao jako puno predavanja na temu 'rana trauma' i DOKAZANO je da rane traume ostavljaju posljedice na djecu cijeli zivot.
Naravno, problem je sto psihicka trauma nema vidljive oziljke i sto se posljedice mogu uociti godinama nakon.
Ovo je točno, ali to se odnosi na dugotrajna zlostavljanja/zanemarivanja, ne bih rekla da boravak u jaslicama upada u tu kategoriju
to je dosta individualno, možda za neko dijete da, ali za većinu djece zaista ne vjerujem
organizacije koje se bave pravima djece prilično glasno i uporno se bore protiv praksi za koje je dokazano da stvaraju takve traume i posljedice za djecu, kao npr protiv zlostavljanja i fizičkog kažnjavanja, protiv toga da hospitalizirana mala djeca moraju biti odvojena od roditelja, protiv toga da mala djeca bez adekvatne roditeljske skrbi borave u institucijama (umjesto toga se potiče udomiteljstvo...), a nisam čula da se bore protiv jaslica kao koncepta.
ovo što cubana kaže je i meni palo na pamet, mila majko što se moj naplakao u toj autosjedalici! istovremeno sam ja bila žestoko protiv cry out metode jer to je strašna trauma za dijete, a onda ga slušam u autu kako urla iz petnih žila 40 minuta, pa ne bi vjerojatno toliko da sam ga u sobi ostavila. biraš nekad manja zla, i možda sam nemajka zbog toga, ja sam se pomirila s time da ću ponekad izabrati nešto što za moju djecu i neće bit idealno, možda mu i ostavi posljedice.
amaranthquinoa, ja ti vjerujem ako ti kažeš da je to vama jednostavno neprihvatljivo preteško. ako možeš, onda odgodite to za nekad kasnije.
ali to ne znači da drugi roditelji racionaliziraju, jer za neku djecu intenzitet stresa i trajanje prilagodbe jednostavno nije toliko strašan. Čak i od istih roditelja različita djeca - netko se muči dugo, netko vrlo kratko, netko gotovo nimalo..
Mislim da dolazak brata/sestre nije stresan za dijete. Dijete sigurno osjeca svasta, ali sigurna sam da to nije stres.
Nemojmo se zavaravati da stvarno majke imaju izbora. Neke da,ali vecina ipak ostavlja djecu u vrticima/jaslicama.
Eto, ja sam zapravo tuzna zbog drustva u kojem zivim. Mozete me sad razapeti, ali fucka mi se! Nista, ali bas nista me ne moze uvjeriti da su ona mala djecica u jaslicama koja zovu mamu i placu, malo jedan malo drugi, sretna.
I kad ih vidim 20, a s njima jedna il dvije tete, tko njih cuje, tko ih moze utjesiti sve odjednom?
Eto, meni se i bljuje na ovo drustvo!
Al mame ce se sad osjecati napadnuto, a poanta je da sam i ja mama i da mi se srce para na djeciji plac. Plac u vrticu.
I još ovo, ovako napisano zvuči "zaista, kako će?"
ali to dosta ovisi o tetama, koliko su spretne i iskusne, nikad nije idealno, ali može se stvar odraditi manje bolno i više bolno
kod mog starijeg, tete, su nakon kratkog dolaženja s roditeljima, jednostavno uvele da se sva djeca dovedu u isto vrijeme i kao - malo ćemo potrpit taj prvi mjesec dana dok te prođe
sad sa malenom, prvo što sam primijetila je da su tete puno pristupačnije i toplije. druga stvar, nakon nekoliko dana što su roditelji dolazili sa djecom, podijelili su nas u grupe, dio nas je ostavljao dijete samo na 20 minuta između 8 i 9 sati, dio između 9 i 10 sati, dio između 10 i 11 sati. Tako da smo birali vrijeme za izlazak kada nijedno drugo dijete ne plače, Tada dok sam bila u vrtiću, rijetko se događalo da više djece plače u isto vrijeme.
To je i dalje puno djece na jednu tetu, to bi se svi bez sumnje složili. Ali ono, u tim uvjetima, način pristupa puno znači. I od tih 15-20 djece, nisu svi tu novi, neki su od lani i već su se navikli.
Moj je sin jedno određeno vrijeme intenzivno plakao u AS.
Bilo mu je grozno. Vjerujem i jako stresno.
Al eto, kaže se da je bolje da plače on nego ja.
U dječjem je životu zasigurno popriličan broj događaja stresan, a mozda ostavlja i traumu.
I? Šta sad?
Sjećam se jedne curice sa izuzetno teškom adaptacijom. Roditelji nisu imali izbora. Kroz neko vrijeme stasala je u malu zadovoljnu zvrkicu, veselu i nasmijanu.
Ne možemo ih i ne trebamo od svega štititi.
I smiju plakati u vrtiću. I smiju im nedostajati roditelji. Dokle god ih popodne pokupe iz vrtića vjerujem da neće biti nikakvih trajnih posljedica na to dijete.
I ja zapravo ne vjerujem da ljudi nemaju izbora... Najozbiljnije... Daš otkaz i budeš kuci s djetetom a popodne kad muz dođe s posla peres stenge po kvartu ili navecer prevodis ili pletes ili muz nađe jos jedan posao. Ne jedes meso svaki drugi dan, iznajnus garsonjeru na kraju grada, ne farbas kosu i... Ono nemaju izbora stvarno rijetki...
Posljednje uređivanje od casa : 22.11.2016. at 09:18
zapravo sam ovo htjela kvotati!!
Kaj zaista mislite da će dijete biti sretnije ako majka da otkaz, odlazi raditi kao čistačica. radi ko pas za ništa, dolazi doma umorna i vjerojatno niti nema snage za baaviti se s djetetom? Ne znam, meni je ovo krajnost! I moj mali trenutno prolazi tešku adaptaciju, ali hej, nakon 6 mjeseci primanja minimalne naknade i minusa od puuno tisuća kuna, zaista nemam izbora. Mislim, imam, mogu igrati loto, tražiti posao jednako plaćen, ali da manje radim...ali da dajem otkaz, selim u garsonijeru i radim kao čistačica??!! nadam se da se ovdje karikiralo
i samo da napomenem, obožavam biti doma s djecom. od onih sam mama koje da mogu, ne bi nikada radile za nekog, nego bi bile domačice! ali jebiga, ne možemo živjeti od arije!
Posljednje uređivanje od kudri : 23.02.2017. at 17:06
Pa, ovako kako si ti napisala naravno da sve to nema smisla.
Casa je prosto napisala da će hipotetički mama biti sa detetom čitavo prepodne i popodne do dolaska oca, a zatim će uveče par sati raditi neki slabije plaćen posao. Tako mama neće biti preumorna, kako ti kažeš, jer će raditi svega par sati, a dete će biti sa jednim od roditelja po čitave dane. Ali će im ostali životni uslovi biti puno lošiji nego da majka ima stabilan posao.
A sad, da li će dete biti srećnije tako, i koliko će im životni uslovi biti lošiji, to je stvarno totalno individualno, i zavisi od tako puno faktora.
Ko nešto ne može, ili misli da je to pogrešan i loš izbor, i ne treba to da radi tako, niko ga ne prisiljava.
Ali zgražavati se nad idejom da bi neko neko odabrao da detetu posveti više vremena, a manje novca, dokle god to dete živi u nekim civilizacijski prihvatljivim uslovima, (sito je, napito, oprano, obučeno adekvatno, obrazovano i dobija zdravstvenu negu ako mu treba), je prosto - nepristojno.
Jer, ni tebe niko nema pravo da prekoreva što si napravila toliki minus i da se iščuđava zar nisi mogla bolje i drugačije životne izbore da napraviš, zar ne?
Posljednje uređivanje od pulinka : 23.02.2017. at 21:18
I uvijek se djetetu može pomoći. Ono, nije to ako plače, što mu ja mogu?
Potpis
Sent from my iPhone using Tapatalk
Jel vi ovo cure ozbiljno??
Teska adaptacija na jaslice je posve ocekivana, ne bi bilo normalno da je nema.
Zdravo dijete ce se odlucno buniti kad ga se ostavlja u nepoznatoj okolini, sa nepoznatim ljudima. Plakat ce kd tuge, bijesa, nemoci, straha...To je jednostavno tako.
se, djeca brzo uce i shvate da jaslice mogu biti sasvim ok. Osim kad zele svoju mamu.
I mislim da ne treba mijesati jaslice i vrtic. Velika je to razlika, za bebe, ogromna. Vecina djece voli vrtic i igre sa vrsnjacima. Jaslice to nisu.
Slazem se s casom, uvijek postoji nacin da mama bude doma do te, carobne, 3. godine, ili da se nadje drugi nacin, ako jaslice nisu opcija.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 22.11.2016. at 10:58
Ima izbora naravno.
Al cesto je ljudima važna dobrobit cijele obitelji.
Tako je. Uvijek ima izbor, ali u odredenom trenutku se napravi izbor koji se cini za dobrobit cijele obitelji.
Nije da bas zivimo u drustvu koje je fleksibilno sto se poslova i radnog vremena tice, a samo od ljubavi se ne zivi bas dugo.
Pulinka, nisam se ja nadovezivala na tvoje postove, samo sam kvotala nepoznati prostor i osobe.
A ovo što pitaš, smiješno možda nije prava riječ. Ne vjerujem da je to istraživanje kvalitetno napravljeno jer jednostavno ne vidim tko bi ga i zašto radio, nije povezano uz istraživanje neke bolesti, niti nekog lijeka, niti bilo čega što će donijeti profit. Zato sumnjam da je napravljeno u adekvatnim okolnostima da rezultati budu smisleni i na dovoljno velikom uzorku da bi bili relevantni za donošenje zaključaka.A kad sam već tu, a stvarno, zašto je smešna analiza stresa kod dece?
Odlična mi je usporedba sa drugim izvorima stresa koje svjesno biramo, kao npr. to urlanje u autosjedalici. Moja kćer je uporno urlala do prvog rođendana, svaka vožnja je bila stres i meni i njoj pa smo opet u autu bile svakodnevno.
Vidim da se opet spominje Tomislav Kuljiš i njegov nauk pa ću i tu izraziti svoju suzdržanost u najmanju ruku budući da nije niti obrazovanjem niti iskustvom niti bilo čime službeno relevantnim zavrijedio da se njegovo mišljenje ističe kao mišljenje struke.
On je ekonomist koji se desetljećima bavio uvozom-izvozom, ima jedno dijete već odavno odraslo i u nekom trenutku je odlučio proći par tečajeva o prirodnom odgoju djece i onda to prodavati dalje.
pa meni je ovo smiješno, po tome većina istraživanja iz psihologije ne bi postojala
vertex je linkala hrpu članaka iz ozbiljnih publikacija koji su mjerili i kortizol kod djece u vrtiću
nije mi ništa neobično u tome da mjeriš kortizol kao nekakav indikator promjena unutra, ali nitko nije gledao samo to, nego su gledali i ponašanje (ja sam samo nabrzinu bacila pogled, sjećam se da se na više mjesta pokazalo da kod djece koja su doma razina kortizola bude najveća ujutro pa onda pada kroz dan, a kod djece u vrtiću raste)
amaranthquinoa je možda spomenula Kuljiša, ali ovo što je napisala je poznat pojam, to se zove Toxic stres, nije on to izmislio. Samo što, kao što sam već napisala, to se odnosi na izloženost zlostavljanju i slično.
Ali tu opet ima sljedeća stvar: teška trauma će kod svih ili većine ljudi izazvat posljedice. Kad je neki razumniji stres, onda tu već nastupa individualni faktor: netko će dobit PTSP i od krađe novčanika.
I čovjek si je organizirao fleksibilno radno vrijeme. Naravno, ljudi biraju za dobrobit cijele obitelji... No, ako uistinu misliš da dijete svakodnevno traumatiziras, onda će to biti prioritet. Ako ti je dat otkaz preradikalno, onda valjda nije doživotna trauma taj vrtić. A u tom slučaju možeš pomoći i sebi i djetetu, tako da prihvatis svoju odluku i promijenis stav s kojim ostavljaš dijete. Dijete bezgranično vjeruje roditeljevoj prosudbi...
amaranthquinoa, mislim da ti je u ovom trenutku bespotrebno trošit energiju na razmišljanje o tome kako je društvo krivo postavljeno
možda je, možda nije, ali ako je tvome djetetu u ovom trenu toliko teško, mislim da je najvažnije da staneš i odlučiš u kojem ćeš smjeru djelovati da mu olakšaš
hoće li to biti organiziranje života na način da vam jaslice ne trebaju
ili će to biti ostanak u jaslicama, u kojem slučaju moraš uperiti snage u smjeru koji djetetu olakšava prilagodbu
opcija da je vodiš a misliš da je to najužasniji užas mi se čini najgora
Nema ŠANSE da se dijete adaptira ako roditelji misle da je to strava i užas. Provjereno. Mogu klinci misliti da je to nešto što nije baš špica filma, ali eto - mora se i svi nešto moraju (Moji su govorili: tata i mama idu na posao u firmu, a mi idemo na posao u vrtić)
Ako postoji druga mogućnost - čemu uopće razmišljati? Nisu sva djeca za vrtić isto kao što nisu ni svi roditelji.
X
Eto, kako smo se sve lijepo složile...
Tangerina, kužim ja to što ti pišeš, ali ja imam problem sa if-then relacijom kod raznih istraživanja, odnosno izvlačenjem zaključaka iz njih na temelju pretpostavki ne uzimajući u obzir hrpu drugih utjecaja. Možda je jedno dijete u stresu iz jednog, drugo iz drugog, treće iz petog razloga ali podvučen je zajednički nazivnik kojim je protumačen obrazac.
Moj matematički mozak je kriv za neprihvaćanje ovih modela, ne mogu si pomoći.
S ovim što je Peterlin napisala potpuno se slažeš. To mi je potpuno u skladu s teorijom "Ako misliš da nešto možeš ili ako misliš da nešto nemožeš, uglavnom si u pravu."
Da, i ja se slažem s tang i ostalim postovima koji su u tom duhu.
Nekako se treba istovremeno nositi s našim idejama o društvu kakvo jest i kakvo bi trebalo biti, i konkretnim rješenjima za konkretno dijete koje živi sada i tu.
Barbi, ja ne mislim da se radi o matematičkom mozgu, nego o preduvjerenju. Drugo bi bio da si pročitala hrpu članaka i našla konkretne zamjerke. Međutim, ako sam dobro primijetila, ti si unaprijed zaključila da je sve to sigurno bezveze.
Da u pravu si. Pročitala sam dovoljno da to zaključim, u daljnje detaljne analize neću ulaziti jer ne vidim smisla tome.
Moje mišljenje o temi je davno formirano.
Pa ok, tu se onda nema što dodati.
Ne tako davno se se vjerovalo da bolesno dijete treba ostaviti u bolnici i dolaziti u posjetu sto manje. Jer djeca placu kad vide roditelje, pa je bolje da ih ne vide uopce.
Isto tako, ne tako davno, nije postojalo nikakvo privikavanje u jaslica i vrticima . Djeca su se od prvog dana predala tetma na cijeli dan jer tako brze prestaju plakati.
Cak i da netko , sa vrlo cvrstim dokazima, kaze da institucija u dobi od 12 mjeseci nije optimalan oblik skrbi, to ne bi bilo politicki korektno. Ali ako nesto nije politicki korektno ne znaci da ne moze biti istina. Samo je pitanje manje štete za drustvo u tom trenutku.
Normalno i zato tamo gdje obveze nema, čovjek bira.
Premalo sam gore napisala pa jos da dodam da roditelji smiju dolaziti u posjet u bilo kojem trenutku. S obzirom da vecina ljudi ovdje ima obaveznu jednosatnu pauzu za rucak, neki dolaze pa provode vrijeme s djetetom. Dijete se smije dovesti i odvesti vise puta u jednom danu, ako netko tako zeli ili treba. Dojenim bebama cesto mame dolaze u posjetu pa ih doje, umjesto da izdajaju na radnom mjestu (ako im radno mjesto to dozvoljava, a u nasem vrticu se, zbog sastava polaznika, cesto poklopi da je to moguce).
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom