Joooj, to smo mi govorili svojoj djeci - tata i mama moraju na posao u firmu, a vi morate na posao u vrtić... I suosjećali smo jedni s drugima, naročito u ponedjeljak. Veselili smo se vikendu. Tako smo to nekako objašnjavali djeci - nije ni nama lako i ugodno, ali mora se. Objašnjavali smo više nego smo mislili da razumiju, a koliko je upalilo-nemam pojma.
Moj mlađi je šetao noću, dolazio pred jutro u naš krevet (a inače nije maza) baš u to vrijeme adaptacije.
Nosili su tješilice (odabirali smo koga će "voditi" u vrtić, ali obično su vukli svoje liblinge), nosili su svoje jastučiće, odabirali odjeću... ne znam, uključivali smo ih u sve. Ali da im je bilo lako-nije. Da je nama bilo lako-isto nije.
Držim fige da sve prođe kako treba.