Užitak je čitati postove od Seni, tako elokventne, precizne, razumljive, točno pogađaju bit (barem onoga što ja mislim).

Pretpostavljam da bih imala sličnu sliku o jaslicama i vrtiću kao AQ da nisam prebacila svoje dijete u drugi vrtić. I tako mi je očita razlika između vrtića koji je zaista posvećen djeci i onoga gdje se bavljenje djecom "odrađuje" (ili ih se "čuva", kako bi se izrazila naša bivša ravnateljica).

Volim institucije kao i Lili, moje dijete također voli svoj vrtić, tete, svoje prijatelje. Nedavno tjedan dana nije išao u vrtić i već je se žalio kako mu nedostaju tete i prijatelji. Ne sumnjam da mu je mamino društvo najdraže, ali ne uvijek. Vrlo jasno se izrazi kada sam mu dosadna/naporna, kada želi biti s nekim drugim. Mama mu je najdraže društvo za jutarnje i večernje maženje, uspavljivanje, razgovaranje o tome kako je protekao dan, čitanje knjiga i sl.

Ali kada bi birao između svog najdražeg tetka s koji ga vodi u kino, na brdo i u park ili mene koja ću mu čitati, kladim se da bi odabrao njega.

Jednostavno sam sigurna da je njegov život mnogo bogatiji i ispunjeniji sa iskustvima i vrstom ljubavi koju mu pružaju drugi ljudi - njegove tete u vrtiću, djed i bake, gorespomenuti tetak, tetka koja mu peče uštipke, nego da je fokusiran isključivo na mamu (i tatu, valjda).

Vidim da je u "antivrtićkim" postovima izražena averzija prema naobrazbi u vrtiću, pa nisu tamo mali robotići koje se ustrojava na traci. Učenje se provodi kroz igru i prilagođeno je njihovoj dobi, a sigurna sam da ne bi usvojio mnoga znanja i toliko obogatio vokabular da je ćupio u kući sa mnom ove tri i pol godine. Nisu te tete uzalud završile fakultet za predškolski odgoj djece.