Mnogoj maloj ( i velikoj) djeci je teško kad dobiju bracu ili seku. Da li mi ne rađamo dalje djecu, jer nam je taj stres za dijete, prestrašan?
Ili pošto smo ljudi, sa sposobnošću refleksije, planiranja budućnosti, te općenito stavljanja situacija u širi konteks i širu sliku, biramo taj stres za dijete, jer znamo da u sveukupnoj slici taj stres je cijena koju plaćaš za nesto sto je toga vrijedno?
Ja ne vidim jaslice kao neku mašinu za mučenje, nego kao jedan mehanizam koje društvo ima kao jednu od mogucnosti za rješenje konkretnog problema. (Da jaslice, kao i vrtići i škole mogu biti jako dobre, jako loše i sve ono između, je jasno. Zašto ljudi ne drukaju da standard bude ono sto je opisala kaee, je drugi par cipela.)
Mi živimo u jednom vrlo kompleksnom i vrlo institucionalnom društvu, naša djeca žive s nama u tom istom društvu.
Jasno je meni da je za djecu proces prilagodbe manje ili vise stresan. No on je u jednoj široj slici i obitelji i društva smislen. Osim toga, veliki dio ljudi bira razne kombinacije brige za djecu, koje najbolje odgovaraju njihovim individualnim situacijama i potrebama. A društvo i nudi razne kombinacije, to je proces koji se razvija interakcijom potreba društva, roditelja i djece.
I principijelno u zapadnoj Europi je jednogodišnji porodiljski minimum. A vecina djece i ne kreće u institucije sa jednom, nego sa dvije ili tri godine.
Što se tiče stresa, sad ne mogu na dugo, nije poanta da stresa ima, (jer ga ima stalno i kod djece i odraslih i sastavni je dio života ljudske vrste) nego je pitanje da li jaslice, vrtići i co utječu štetno na djecu. Dakle, da li su one za djecu štetne?
Jer i polazak u školu je prilicno stresan za djecu i to za neku jako dugo i jako teško. Da ne govorimo o primjerima koje imamo na forumu, gdje je cijela obitelj u ozbiljnom stresu koji traje godinama.
Živim na germanskom području, gdje je, kad sam tu došla bilo nezamislivo da zena koja ima djecu radi, odnosno nakon sto bi sa 7 godina krenula u školu, su eventualno mogle raditi par sati. Rabenmutter je njemački "izum" ( stvari su se na sreću prilicno promjenile)
Radene su mnogobrojne studije u respektabilnim institutima i u Njemačkoj i Austriji koji su pratili djeco od rođenja do punoljetnosti.
Koliko sam ja upućena (dok je dijete bilo malo pratila sam, sad vise ne bas) ni jedna jedina nije pokazala neku signifikantnu razliku kod djece. Određeni skills su bili kod jedne ili druge skupine nesto izraženiji i to bi bilo to. Dakle, nema studija koja kažu da postoji signifikantan razlika u smislu bolji i gori kod npr. 18-ka koji su išli u jaslice/vrtić ili ne.
Meni je to vise nego logično. Amerika ima sustav bez porodiljskog, Europa ima institucionalizirani porodiljski. Da li su kroz to Amerikanci bolji/gori od Francuza?
Ljudska rasa je nevjerovatno prilagodljiva i otporna.
Pa ako je nisu uništitila djeca koja su sa osam godina rintala u rudniku (sumnjam da im je blizina oca ili strica smanjila stres), roditelji koji im nisu čitali price i igrali lego sa njima (recimo generacija mojih roditelja i njihovih roditelja koji su bili prosječno situirani za ono vrijeme, ne siromašni), a mama je sa šest godina bila sama s kozamana na nekoj pustopoljini zagore (stres samo takav),
pa onda je neće uništiti ni jaslice.
Sto znaci da svaki roditelj odlučuje i odvaguje gledajući potrebe djece, potrebe sebe, potrebe obitelji, sliku budućnosti koju ima pred očima, siru sliku života i vrijednosti koje ga drajvaju.
 |
|||
Odgovori s citatom
seni prvotno napisa
. 
