Slažem se s onima koji kažu da je optimalna dob za polazak u vrtić individualna. Moj sin je krenuo u vrtić s 3 godine (dotad je bio na privatnom čuvanju u maloj grupi), adaptirao se relativno bez problema, ali prvih pola godine je prosjedio na podu svoje grupe buljeći u CD-player na kojem su se vrtjeli brojevi Tek nakon pola godine je počeo malo više komunicirati s drugom djecom i tetama, a od 4 godine nadalje baš je uživao u vrtiću (imao je fantastične tete za koje i danas imam same pohvale).
Kad sam kasnije razmišljala o toj njegovoj prilagodbi, zaključila sam da ništa ne bi propustio da je krenuo u vrtić s 4 godine, umjesto s 3. Ali nije mu ni ovako bilo nešto traumatično, a nama je život bio znatno lakši (jer nam je vrtić bio u susjedstvu i nije ga trebalo nikamo voziti).
A što se tiče vlastitih iskustava... meni se, izgleda, u podsvijest uvukla neka separacijska anksioznost jer bi mi, prije njegovog upisa, došlo mučno samo pri ulasku u bilo koji vrtić, čim bih omirisala kuhinju i one hodnike Ali uspjela sam taj dio sebe odvojiti od svog djeteta i ni u jednom trenutku mi nije bilo na kraj pameti da ostavljam dijete na lošem mjestu, a kamoli da je to nužno zlo.