Evo nas u razmišljanju o jaslicama... Od rujna prošle godine imamo čuvalicu i već smo prošli nekakvo razdvajanje, iako je svaki ponedjeljak minidrama.

Imat će taman dvije godine. Uf.. Pišem ovaj post i brišem 500 puta. Sama sa sobom raščiščavam je li to dobro. Teta čuvalica se dobro o njemu brine u smislu da je sit, čist, spava i ide u šetnju. Izrazito pazi da se ne ozlijedi.

Ali u tome se krije stalno natezanje da mu ne mora dati jesti svaki put kad je njemu dosadno, da je on vani sasvim sretan i da mu kupnjom kifle u pekari neće uljepšat boravak u parku (veli: nisam mu dala, a kolica puna mrvica, u džepiću od kolica keks, dok mu ja nisam još davala nikakve kekse, a i sad dobije od mene rijetko), da mu stalno govori ne, ne, ne, ništa ne smije sam isprobati, manje bitno-ali i pretoplo ga obuće, pa onda tipične starinske fore - dobar si/zločest si itd.

Last but not least, je odnos prema meni. Živcira me i njezin ekstremno patrijarhalni odgoj (a meni feminizam blizak), ali recimo da to nema veze u ovoj dobi, iako ni u to nisam sigurna da on ne kuži različit odnos tete prema meni i prema Gospodinu. Ja mjesecima preusmjeravam, pokušavam ispraviti krive drine na finjaka, jer pak ne želim ostaviti dijete nezadovoljnoj teti, al imam sve manje živaca ponavljat isto. A prestara je da bi mijenjala stil ponašanja.

I tako, mogli bismo si priuštiti još godinu dana tetu, ali mi se čini da njemu treba promjena (i meni). E sad jedino je problem u tome što nisam sigurna je li ta promjena na bolje.

Mislim da ću zažmiriti i upisati ga u jaslice i poslije pročitati ovaj post kad se budem pitala što mi je to trebalo...
Muž se potpuno slaže samnom, oko bitnih stvari se apsolutno slažemo.