Sorry pisem s tableta.
 |
|||
|
|
|||
Sorry pisem s tableta.
Lili75, sve što si napisala itekako znam.
Što se tiče situacije pazi ovo, pazi ono, postupam kao i Mojca (ako se ne varam). Moje dijete je od prvog dana bilo najležernije u parku i bilo gdje, jer sam oduvijek imala na pameti da ga ne kočim svojim strahovima, pa sam i na hladno puhala i tako mu dopuštala dolazi u razne (po meni pozitivne) situacije.
Jedini problem u tome je da je opterećenje za mene, jer ja moram uložiti puno veči napor u sebi da preko nečeg prođem za razliku od nekog roditelja koji nema taj strah.
Dakle borba je u meni, a dijete piči dalje.
Osim tog paralizirajućeg straha od trudnoće (koji ima neke druge isto tako realne podloge vezane za moje zdravlje) i još jednog bez meni realne podloge.
Kao lijek mi dođe ova tema, već sam pomislila da nisam normalna.
Moja mlađa curkica je takvo dijete da će zveknut glavom 5 puta dnevno i to me bacilo u totalnu paniku da će se jednom
zastvarno ozlijediti. paralizira me taj strah. svaki dan pregledavam zjenice, pipam glavicu jel ima kakvih promjena, ne volim
da ide u vrtić jer se bojim da se tam zvekava više nego doma, kao da doslovno čekam neko veće s.anje. googlam na netu
sve moguće o ozlijedama glave i lagano ludim i istovremeno se molim Bogu da mi pomogne, da pomogne njoj. Nikako se opustit na tu temu.
Inače se bojim za njih. Isto ovako kao i vi. Ali ovo, ovo me u zadnje vrijeme jaaako muči, nadam se da će s dolaskom proljeća biti lakše kad ćemo puno biti vani pa će biti smanjene mogućnosti za udarce glavom. Osjećam se krivom jer kao da prizivam vraga s tim svojim groznim mislima
Slično je i kod mene - dopustim neke stvari a istovremeno umirem u sebi od straha.Anemona prvotno napisa
ako trebaš support - tu samOsim tog paralizirajućeg straha od trudnoće (koji ima neke druge isto tako realne podloge vezane za moje zdravlje) i još jednog bez meni realne podloge.
Majuška slobodno se javiš na pp da podijelimo muku.
evo i mene, barem 3 puta po noći provjeravam jeli dišu, i ovu od 8g i ovog malenog, njega i drmam jadnog svako pola sata, ako u snu osjetim da je premiran skočim s razrogačenim očima kao da je stvarno (strah od SIDS-a), za malu umirem svaki dan dok ne završi ručak da je nazovem na mob u cjelodnevnu, užasno se bojim da je ne pogazi auto, a znam da je moram pustiti da odrasta u normalno dijete....a za MM da ne govorim svaku noć strepim hoće li se vratiti s mora.....
pozadinu nađem uvik u nekom glupom razmišljanju, bojim se da ovu sreću nisam zaslužila i da će se sve srušiti kao kula od karata..... ne mogu uteči od svojih misli, jedini spas je u mobitelu, zovem malu, zovem MM, a bebu za sada samo drmam svako malo..... uf
evo jos jedne u strahu
tek su poceli jenjavati strahovi kako je malac raso, a sad evo novi sa trudnocom... i da, nemogu sjest na brod bez da jednom pomislim, hoce li se potopiti, kad sjednem u auto, hoce li netko naletiti na nas(ja vise ni ne vozim od straha), nemogu proc ispod dizalice, bez da podigem pogled prema onom prijetecem kamenu...
ma da vam e nabrajam...
al otkrila sam da pomaze neutralizacija tih misli sa pozitvnim, cim pomislim na nesto ruzno, automatski kazem skoro pa naglas-sve je ok, i zamislim nesto lijepo u buducnosti, kako cu se vratiti doma a mali ce se radovat tome sto sam mu kupila, tuda cu za koji mijesec prolaziti sa bebom u kolicima...etc
nekad je lakse..nekad teze, a sto cemo kad moramo zivjet s tim iz dana u dan....
o da, toga se najviše bojim nakon moje prometne di me samo netko od gore sačuva, još ću dobit kaznu za presporu vožnju
Evo i mene!
Da, provjeravam diše li, jel dekica otišla preko glave i sl. Katkad pomišljam na udarce glave u štok, ispadanje iz ruku, pad slike sa zida. No, ja imam neke baš turbo paranoje i ne znam od kuda mi samo ideje. Da ćemo sami otići vani, da će plakati (tko je vidio da djeca to rade jel?) pa ću i njega na sebi i kolica furati (nosači smo, nikad nije bilo problema), da će ostati gladan (izdajam se, manijakalno sam opsjednuta mililitrima), mada iako je jeo u šetnju nosim bocu izdojenog, onda da će pojesti i tu bočicu pa mu možda neće biti dovoljna (ovo je sad već SF paranoja), da će nas netko napasti pa ću se ja uzrujati a time uznemiriti i zen njega....toliko da sam se jedno vrijeme zatvorila u kuću, ja, tip koji sam uvijek za akciju i imam energije na izvoz. Pa sam nekidan izašla, natjerala se i sling poderala kotačima kolica i na trenutak pomislila da sam imala pravo da opasnosti vrebaju oko nas (omg).
Najnovija je da će imati depesivnu i psih. neuravnoteženu majku (iako sam veseljak i optimist) i da ću oboljeti od postporođajne, možda, jednog dana. I jedna sezonska, kako neću skinuti porođajne kile pa ću biti njurgava, frustrirana i loša mama na plaži i inače.
To je kad imaš dobro dijete i viška vremena.
Posljednje uređivanje od palčica : 31.01.2013. at 19:59
Ma cure drage, nemojte tako! Život je samo jedan, nema popravnog.
A što bih ja i tolike druge mame anđela, koje znamo kako je zauvijek izgubiti dijete. Pa ovu drugu djecu bi stavile u vatu.
Morate se opustiti. Ne misliti samo negativno. Tako žderete iznutra i sebe i svih oko sebe.
Ako su te loše misli stvarno izražene kako pišete, morat ćete potražiti pomoć. Ako ne radi sebe, a ono radi svoje djece. Psiholog ili psihijatar, ili samo kakve pilule, na biljnoj ili ozbiljnoj osnovi.
Ali, ne smije se nitko bojati života. Težak je, nepredvidiv, znam, ali donosi i toliko divnih stvari.
Mislim da je to problem mnogih mama kod prvog djeteta, neiskustvo, promjena života iz korijena, neke nove mi. U najboljoj namjeri. Ipak mislim da još nisam za psihijatra. Pitajte me uskoro.
Beti3, sve naše paranoje čine se sramotne u odnosu na sve što ste vi, mame malih anđela, prošle i prolazite. Svjesna sam toga. Volim život i radujem se svakom danu.
Posljednje uređivanje od palčica : 31.01.2013. at 20:57
Nije to problem samo mama kod prvog djeteta. Meni se zna dogoditi da navečer ne mogu zaspati od ludih misli, pokušavam se kontrolirati, nekad uspije a nekad se požderem sva zbog toga. uvijek me nešto muči.. Ali samo kad su djeca u pitanju, inače sam totalna flegma po pitanju svega ostalog
To mi nije utješno baš. Hrpa ljubavi i brige - kad sam oboje počela osjećati u ogromnoj količini shvatih što znači biti mater.
Posljednje uređivanje od palčica : 31.01.2013. at 22:15
i ja pripadam ovom klubu
i stvarno mi ide na živce taj strah jer me koči da živim život punim plućima
al najviše mi smeta da ne prenesem strah na dijete iako se trudim da ga ne osjeti
a sve je počelo kad je on imao 1,5 godinu, nakon što je stalno pobolijevao nešto, pa od brige i stresa sam valjda i ja počela
do porodiljnog nisam niti bolovanje znala otvoriti, a zadnjih godinu dana smo stalno svi boležljivi (ja sam čajk i operaciju prošla)
ma strava
i sad me pucaju strahovi cijelo vrijeme.... i da će se maleni razboliti, hoću li mu moći pomoći, koliko će mu atb naštetiti, da ne pričam da se groooozim
Priorixa koji još nije primio jer je svaki termin bio bolestan i nadam se da ga neće ni primiti... ma užas
a o sebi da ne pričam...strah me svega i svačega, da mi se što ne desi na putu do doma, da ne obolim od neke teže bolesti pa kome
će onda moje dijete, kako će bez mame i tome slično
još je jaaako puno toga i ne znam kako se s tim boriti
panika me često hvata, inače niskotlakaš sad imam svako toliko viši tlak, knedla u grlu, čak i astma je tu povremeno
a mislim da sam si sve to nakačila tim strahovima zbog kojih sam pod tolikim pritiskom i stresom da uopće ne znam šta raditi da ih se oslobodim
kao i inače, potpisat ću Beti3.
Meni se čini da ja živim sa svim tim strahovima da bih potražila stručnu pomoć jer iz mog primjera (onog kojeg sam spominjala) s godinama se strahovi i strepnje samo povećavaju, a ne jenjavaju nažalost.
Ja sam imala spontani nakon 1. trudnoće (koja je pak isto bila nakon 3 godine pokušaja što prirodnih što MPO), šokirala sam se jer ničim nisam predosjetila.
Al nekako sam jedva čekala da opet zatrudnim, i kad su prošli kritični tjedni nitko nije bio sretniji od mene, opustila sam se i uživala.
Bože sačuvaj tek mame andjela, ne dao Bog razumit ih!
Ukratko htjedoh reći da sam tu za potporu mamama koje žele zatrudnit a strah ih je! možemo i na pp.
isto... nizak tlak...cak i astma,
u vrijeme ispita sam par puta zbog stresa zavrsila na hitnoj jer nisam mogla disati , a dr mi je dao normabel i ventolin, tako da im pribjegavam svako toliko... vec dugo nisam, jer cini mi se da pronalazim taj okidac u sebi...
ne sumnjam da ce racionalni strahovi uvijek biti tu...ali ovih iracionalnih se treba cuvat da ne predju granicu
Tako je i meni. Ništa posebno izraženo, ali sam u grču. Ne veselim se ničemu (teško mi je i djetetu uzvratiti smješak, ali se natjeram), nisam opuštena i stalno se osjećam k'o pred buru. Za sad je sve u redu, ali vrtim film da će na prvu lošu stvar krenuti sve nizbrdo, kao lančana reakcija.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 04.11.2015. at 18:55
I ja sam u frasu... tocno te misli: udaranje o stokove i ormarice, padanje niz stepenice, sudari, bolesti, smrti...
Cudno je kako sam mislila da se jedina tako osjecam... uzasno za rec al drago mi je da vas ima jos.
Nekako se trudim da se nista od toga ne odrazava na nas nacin zivljenja i mislim da uspjevam.. malo drugima ide na zivce kad idem za njima i vicem pazi rub stola, pazi ormar, nemoj ju blizu rubu balkona blabla al bas me briga. Normalno je da sam mama i da brinem
Necu reci nista lijepo ali upozoravajuce
Prijateljica je obolila od postporodjajne depresije i jedini je znak bio da ju je uzasno strah sta ce biti s njenim djevojcicama ako se njoj nesto dogodi. Odbila je bolnicu. U isto vrijeme trazila kako ih moze udomiti (jer ih navodno nitko ne zeli a ona nije sposobna).
Danas je nema.
I strahove je najbolje verbalizirati, potraziti savjete, komunicirati s najblizima o tome...
Josipal, zao mi je
josipal baš dobro da si to podijelila
strašna priča
ja mislim da tko god se osjeća tako loše
da ga njegovi strahovi ili misli sprečavaju u normalnom funkcioniranju
Ili se veliki dio vremena u danu osjeća negativno
mora otići liječniku...
to nije isto što i imati neki povremeni strah u vidu misli "što ako"...
ovo mi je posebno upalo u oči
nije ti sve u redu zutaminuta
ovo je znak upozorenja
žao mi je da se tako osjećaš i ne mogu to ni zamisliti
ja mislim da dijete mora i treba imati i nasmiješenu mamu i veselu mamu
koja voli život.
X
Moji su strahovi vezani za vrtic, teska adaptacija, jos traje i to mi jako tesko pada, koliko god racionalno znam da su tete dobre, da je vrtic dobar za njih, svejedno mi ih je zao, ne idu s veseljem, suze mi krenu kad kazu da je teta viknula, znam da im je tamo zapravo dobro, al svejedno me strah da nije
inace nemam druge strahove
Ne znam da li spada to na ovu temu, al na temi o vrticima se bas ne pise o adaptaciji roditelja
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
