rehab prvotno napisa
Dijagnoze se često razilaze jer je riječ (kako i piše u kriterijima) o kvalitativnim oštećenjima. Čim se radi o kvalitativnom oštećenju, to znači da je procjena oštećenja subjektivna i to ostavlja puno prostora za osobnu interpretaciju od strane stručnjaka. Problem kod poremećaja iz autističnog spektra je i taj što dolazi sve više djece s najrazličitijim kombinacijama simptoma, sve je teže razaznati radi li se o govorno-jezičnom poremećaju, pervazivnom poremećaju, puno je drugih stanja koja mogu dati lažnu sliku autizma, još je puno toga neistraženog o autizmu...
Npr. radila sam s dječakom koji nije razvijao nikakve socijalne odnose, nije govorio, imao je stereotipije, ali kad bi ga sjela za stol da radimo, imao je savršen kontakt očima, sve je zadatke izvršavao ili ih se trudio izvršavati, nije razumio verbalno, ali je shvaćao sve što bi mu vizualno predočila, smiješio se, itd. Uglavnom, reagirao je, ali imao je sve kriterije za dijagnozu autizma.
S druge strane, imala sam djevojčicu koja je apsolutno bila u svom svijetu, nikakav kontakt očima, nerazvijen govor, nikakvi socijalni odnosi, ali nije imala stereotipije. Bila je puuuno lošija od ovog dječaka, ali nije imala sve kriterije za dijagnozu autizma.
I što onda tu napraviti ? Raditi dalje s djetetom, kopati dublje, možda dođem do nečega drugog što uzrokuje ovakve simptome ? Ili odmah nalijepiti dijagnozu, pa što bude, bude ? Ja razumijem da je roditeljima djece s pp teško, i mislim da je roditeljima djece iz spektra najteže, jer tu postoji najviše nepoznanica i roditelji jednostavno tapkaju u mraku, skupa s nama i sa svojom djecom. Vjeruj mi da situacija ni vani nije ništa bolja, osim što su roditeljima možda dostupnije terapije. To je zasad jednostavno tako, dok ne dođemo do više saznanja o čitavoj problematici.