Peterlin, dapače, drago mi je da od strane škole postoji inicijativa, bilo bi nemarno od njih da ne postoji, jer to je područna škola, i deset ih je u razredu, svako se dijete mora poznavati u dušu.
Ja sam izrazila nezadovoljstvo zbog toga šta ja nisam bila obaviještena o tome da oni sumnjaju da moje dijete ima disleksiju ili što već.
Na kraju krajeva, u prvom razredu sam i ja bila zabrinuta zbog toga, i proveo je puno sati na terapiji kod logopeda, i radi mucanja i radi toga, no disleksija nije prepoznata i ustanovljena.
Ima izvrsnu učiteljicu na boravku, koja ima puno iskustva u radu s djecom koja imaju poteškoće, i u prvom razredu sam ja puno razgovarala s njom o tome, i ona je obraćala puno pažnje na njega, na kraju je i sama rekla da je sve u redu.
Imali su tu nesreću da su u prvom razredu promijenili dvije učiteljice, i sada im je u drugom došla treća, ali bez obzira na to, ja sam sa svakom ponaosob razgovarala i iznijela im ono za što mislim da bi se kod njega trebalo pripaziti.

To što je učiteljica opisala, te njegove greške, iskreno, dešavale su se u prvom razredu, a ja do sada, u drugom nisam to nikada primjetila, a svakodnevno mu pregledavam bilježnice, i sudjelujem u njegovu učenju i pripremi za školu.

I, opet, moram napomenuti da je jedini problem u ovom slučaju taj što nama kao roditeljima nije rečeno: možda bi bilo dobro da vaš sin porazgovara malo s defektologicom/pedagogicom iz tog i tog razloga, pa jeste li vi primjetili nešto, mi smo primjetili to i to, jel vi za to znate, i td. / ili pošto ste vi nama rekli to i to, poslat ćemo ga na razgovor...

Mislim da ne tražim puno.