Mislim da roditelja uvijek treba informirati (ako nikako drugačije, porukom u informativku) i da je tu bila jedina pogreška.

Inače moje je iskustvo da nije svugdje uvijek ružičasto, a baš ni stručno.
Kad mi je dijete bilo predškolac, već je "službeno" imala ADHD i bila u tretmanu vanvrtićkog psihologa. To svejedno nije omelo vrtićku defektologicu da je post-festum nekoliko puta pobere u svoju sobu i nad njome provodi "testiranje i vježbe senzorne integracije" (ma što to značilo) bez da mi je itko išta spomenuo (dijete reklo nakon tjedan dana). Kad sam došla pitati o čemu se radi, defektologica me je hladno otpilila i rekla da će se program provoditi u sljedećem razdoblju, a ona će me izvijestiti o tome na kraju godine i da ne mogu biti prisutna niti znati o čemu se točno radi. Na spomen našeg privatnog psihologa sva se nanervirala jer socijalne vještine nisu ono što mom djetetu treba. Naravno nije dolazilo u obzir da prihvati da štošta o ADHD-u i o SI znam - jednostavno nisam bila dostojna njenog nivoa. Da ne pričam o uvjeravanjima kako već pri upisu u školu moram tražiti individualizaciju jer ću u suprotnom naštetiti djetetu....kao da ima pred sobom polupismenu mater.

Zanimljivo mi je da sad kad mi mlađe dijete treba logopeda (a vrtić ga ima), lijepo mi kažu da njihov logoped radi samo s onom djecom čiji roditelji ne vide ili ne žele vidjeti problem.