Ovo je lijepo. Ja ti inače ne vjerujem nešto u tumačenje snova, ali ovako kako si ti to sročila, moram čovjek željeti vjerovati
Ustvari nije da ne vjerujem, baš u potpunosti, ali više sam sklona onim objašnjenjima tipa iskre neuroni itd.., dok sam bila mlađa, tada da, mislim da nema stvari u koju tada nisam vjerovala, čak i u horoskopske znakove
Ali vidi, baš si me ujedno i potakla da se prisjetim nekih događaja iz rane mladosti, a i da razmislim o tom mom putu. Pa je, kad malo razmislim, bilo nas je svuda. I u nekim skroz egzotičnim krajevima, i preko bare. A sad, Deutschland, baby, Deutschland, zemlja nepreglednih mogućnosti. Za Njemce
Ali ajde, ne smijem biti zločesta, pružili su nam šansu, kad je šansa bila nezamisliva u to vrijeme, i nije tu tako loše, ali ne znam, niti sam sretna, niti sam nesretna, ali definitvno nije moja zemlja snova.
Pa baš vezano uz to si me sjetila jednog događaja iz rane mladosti, bila sam fakultetlija i zvala nekog tipa, da li je bio telepat,vizionar ili što li već, više se niti ne sjećam, pa mi je rekao da sa Njemačkom imam neke nerazriješene račune iz mog bivšeg života, pa kada se nađem tamo da bi trebala posjetiti neke adrese, pa da mu se javim da mi kaže točno gdje. Nisam mu se više javila, jer nisam i nešto duboko u to vjerovala, više je to bio neki čin znatiželje da ga nazovem. Nisam uzela to nešto previše ozbiljno. Makar vidi sad ovo. Jezik u osnovnjaku mi je bio Njemački . Mrzila sam ga, ali iz dna duše. Zašto, nemam pojma. Ali toliko da sam sama naučila engleski. Žicala sam prijateljice iz drugog razreda da da me nauče, alfabet, pa neke riječi, pa kasnije i u srednjoj isto. Na fakultetu sam uredno upisala jezik engleski, iako ga nikad nisam učila školski. Moja odbojnost prema njemačkom je bila nevjerojatna. Na kraju ga eto sad znam, bolje nego engleski. Htjela, ne htjela.
Ima još, još sam se nečega sjetila. Kako sam gore prije spomenula da ponekad imam vizionarske snove, pa kad razmislim bolje, ima njih malo više, od ponekad. A iz studentskih dana ostalo mi je živo u sjećanju jedan san. Taman sam bila prva godina i trebala izači na ispit koje je bio gadan toliko, da su ljudi znali radi njega gubiti godine. Noć prije sam sanjala da sam se uspinjala uz jako široke i strme stepenice kojima se nije nazirao kraj i taman kada sam se konačno popela sam se probudila. Sjećam se kao danas, da sam pomislila, ma sigurno je to znak da ću proći ispit. Prošla sam ga. Iako napetost koja se kupila mjeseceima zbog njega kod mene je eruptirala, da sam nakon ispita izašla van i izridala se na remenu tadašnjeg dečka, danas muža, ali onako poštenski, iz dna duše.
Sad, da li vjerujem u reinkarnaciju, iskreno, ne znam. Nisam raščistila.. Da li vjerujem da neki ljudi doista imaju neko šesto čulo, prozor u budućnost, ne znam ni to. I da i ne. Ono što vjerujem da neki ljudi imaju jače razvijenu intuiciju od nekih drugih, pa time tumačim i određena nazovimao to "predskazanja" u snovima.
A ti ako imaš još kakav interesantan osvrt na ovo moje. Rado bih ga čula![]()