Ufff, diplomirala sam na tvrdoglavosti. Još mi je babica u rodilištu rekla : neka ti Bog bude na pomoći, ovo će ti dijete biti tvrdoglavo do bola. Kako je rekla, tako je i bilo. Koliko god dosadno bilo, ključna riječ je dosljednost. Kad su u pitanju važne stvari (poput ovog popodnevnog spavanja - ako vidiš da dijete stvarno ima potrebu za snom), nema pregovaranja, objašnjavanja i dugih razgovora. Samo biti uporan i dosljedan, i da, ispalit ćeš na živce, ali drugačije nećeš moći. Ja svom tek kad se primiri, objašnjavam što, zašto i kako, a dok on tjera po svome, od razgovora nema ništa. Kad pretjera s glupostima, kazna je odlazak u sobu. I važno je posvećivati mu pažnju dok je dobar i raspoložen, a ekscese koliko je god moguće ignorirati, u suprotnom dijete dobiva poruku da će biti primjećeno tek kad se inati i glupira i sve će se češće tako ponašati.