Strana roditeljstva o kojoj se ne priča

Dok sam čekala dijete, prijatelji petogodišnjeg dječaka, dosta zahtjevnog, znali su onako, u šali, dobaciti kako će biti svega kad nam dođe žarko željeni nasljednik. Predbacivanja, nespavanja, plakanja, emotivnih turbulencija, svega. Ja sam nekako mislila da se to samo njima događalo, jer eto, nisu se snašli. Sada, iz perspektive friške roditeljke uviđam da mnogi roditelji s malom bebom, oboje ili pojedinačno, proživljavaju krizu.

Meni se desilo da sam postala netko koga ne prepoznajem. Zatvorila sam se u kuću i odbijam raznorazne ponude, izmišljam razloge da nigdje ne odem. Odbijam trening (a trčanje me inače tako raduje i opušta), odbijam prijatelja fizioterapeuta da me izmasira (a trebalo bi mi), prijateljicu da mi priušti nekakav xy tretman, sve mi je problem, za sve izmišljam ispriku uključujući i pozive kvartovskih mama za šetnju. To što se izdajam svaka dva sata, što bi zakinula dijete za svoje prisustvo, što imam nekoliko kila viška i u ništa ne stanem..... Usto sam postala gunđava, nezadovoljna, manijakalno sve spremam ako dijete spava i ako se ne bavim njime.
Umorna sam u toj količini da me konstantno bole kosti oko očiju i glava, da mi se od nespavanja povraća. I da, postala sam tlačiteljica partnera, gunđava aždaja - nije samnom ni lako ni lijepo.
A opet mi se čini da to nije postporođajna depresija, nego da sam paralelno sa krasnim djetetom rodila i čudovišnu sebe.
Dragi lastane ima li lijeka?

Nisam lastan, ali čujemo se, može ?

Zapravo me zanima koliko mama proživljava sličnu situaciju. Ok, svima je nova situacija, to roditeljstvo, brige, način života, nespavanje, djetetovo cendranje, ali je li riječ o tome da se neki zaista ne snađu u odnosu na druge? Ili hormoni čine svoje?

Ja potpisujem sve puta tri, pa čak i kilograme
Klanjam se mm-u na strpljenju, sigurna sam da često nije bio ni svjestan što ga je snašlo.

Dobra vijest: kako su mi bebe rasle tako se postepeno vraćao i moj život. Oko druge, treće godine bude skrozdobro

Daj si vremena, beba ti je zbilja mala.

Tako ti je prvi put. Sa svakim novim djetetom je lakše.
Osim ako drugo, treće ... dijete bude mali zmaj ili kojim slučajem dobiješ blizance kao posebni izazov.
nakon nekog godina stvari se sloze, ali nikad ne budu kao prije. Dobiješ novu životnu dimenziju , i upoznajes nove dijelove sebe. I vidiš koliko si jaka , i opet koliko si slaba, i koliko strpljiva , i koliko zivcana ...sve u isto vrijeme
Kažem ti , potpuno nova dimenzija.

dobra vijest je da lijeka ima, a to je vrijeme

i meni se događalo x 2, 3.me zapala dobra beba

šalim se, ovaj put su se valjda moja očekivanja susrela s bebinim pa nam je super

bitno je samo da znaš da će proći i opet će te radovati stvari koje su te radovale prije, drži se

meni je isto tako slično sa prvim djetetom bilo
i svaka mama koja kaže da su joj prvi mjeseci bili kao iz bajke-laže
ne brini, bude bolje kasnije, a sa drugim još lakše i opuštenije

Ima, vrijeme ! Jos uvijek si friska, ja se prvih 1,5g skoro ni ne sjecam. Naravno ovisi i o tome koliko je zahtjevno dijete, a moje je bilo. Bila sam kao zombie, robot, nije mi bilo ni do cega. A pogodilo me jako zato sto sam prije poroda, ne znam zasto, imala sliku da je prvih par mjeseci najdivnije razdoblje jer bebice samo spavaju i cicaju. Isto sam tako mislila da je dojenje prirodno, jednostavno i dode samo po sebi. E pa niti je ona spavala ni danju ni nocu, od kad je izasla iz mene nije se prestala derati a dojenje je bilo muka od pocetka pa do samog kraja sa 17 mj.
Imala sam velikih kriza, bilo je tesko i nas odnos je patio jer smo bili nervozni zbog njenog danonocnog urlanja, bez pomoci baka i djedova i meni taj period nije u lijepom sjecanju

Hvala vam!
Morat ću ovo čitati kad god pomislim da se nisam snašla u svemu ovome - dijete je prepredobro, samo sam iscrpljena od šest mj. konstantnog izdajanja, što nepotrebno lickam kuću i slično. Ako me partner u međuvremenu ne pošalje topom u svemir.

Originally Posted by Teica

Nisam lastan, ali čujemo se, može ?

Vjeruj mi da se nitko ne želi čuti sa gunđavom aždajom, pa ni ti!

sa mnom očito nešto ne valja
sa svakim idućim djetetom mi je sve stresnije
s prvim mi je bilo super, odlično sam se snašla, baš sam uživala (a nije bila lako dijete)
ne funkcioniram baš najbolje u tom kaosu imanja više djece, konstantno mi fali malo tišine i dosade

joooooooooooj Palčice, potpisujem od riječi do riječi!
I ja sam se pretvorila u drugu osobu i nikako se unormaliti!
Nikamo ne izlazim,uvijek imam izgovor a zapravo je jedina istina da ne želim ostavljat bebu samu, ko zna zašto??? Čak i kada bake i djedovi dolaze kod nas, ja sam uvijek tu, blizu.
Kilogrami se gomilaju jer jedem manijakalno, s tim u vezi više nemam ni što obući niti mi se ide u kupovinu.
Beba je hvala Bogu mirna, i dosta spava i onda kad sve poredim po kući,nemam što drugo nego jest, i to enormne količine.

Muž mi je zadnja rupa na svirali, on mi samo služi da mu izdajem naredbe što da kupi ili napravi, ali od mene ne dobiva ništa za uzvrat. Od sexa ni s, od nježnosti bilo kakve ništaaaaaaaa.Ne da mi se.

Na kraju dana budem umorna kao da sam kopala u rudniku, i jako mi je teško dovući se do tuša i otuširati, i onda se stropoštan u krevet i izjutra sve nanovo.

Laumi, nam je treće dijete bio šok terapija... Danas ima 3,5g i još nismo došli do zelene grane.

Palčica, pa nije to baš strana roditeljstva o kojoj se ne priča, ja sam se stalno jadala frendicama ( a bogami i one meni, he he) pa nam je bilo puno lakše...Kad vidiš da nisi sam u tome, da je svima tako. Nekima više, drugima manje

Čekam da mi se prijateljice odluče imati djecu (a brzo će sigurno kad vide mene ovako veselu i nikad ljepšu).

Pa zato ti kao prva moraš lagat ostalima... da kad ti rodiš treće imaš dovoljno širok krug prijateljica za gunđanje... To ti je cijela mudrost

Bojim se da će me za drugo i treće odabrani oploditelj napustiti - čudovišna ja na dobrom sam putu da ga otjeram.

Originally Posted by casa

Pa zato ti kao prva moraš lagat ostalima... da kad ti rodiš treće imaš dovoljno širok krug prijateljica za gunđanje... To ti je cijela mudrost

Istina I onda više ne opterecuješ muža s time, he he..pa je na kraju lakše i tebi i njemu!

Gle. to laganje okolini također djeluje i kao potiskivanje problema pred samom sobom. Iako potiskivanje naravno nije dobro ua ovoj situaciji ono je izuzetno rješenje, naime, potiskujući ti opet prividno postaješ dragom osobom s kojom tm želi imati još krasne djece, a s druge strane taman kad ti pukneš već si barem 5 žena iz društva navukla na krasnu djecu s tim da ih ti imaš više, pa kao prava majka i kraljica imaš i zašto gunđat.. (Joj, imam troje djece i stvarno će ti biti lakše i to ti je normalno.)

Originally Posted by nahla

i svaka mama koja kaže da su joj prvi mjeseci bili kao iz bajke-laže

Krivo misliš. Ne laže.
Meni je jako čudno čitati ovo kako se neke mame osjećaju. Vjerujte, jako čudno.

Meni je svako novorođenče, svaka prva godina, svaka iduće godina, ma čitavo rano roditeljstvo: bajka.

I nikada nisam naređivala nikome: učini ovo, učini ono, a najmanje mužu. A seks je obostrano zadovoljstvo, pa je glupo odricati ga se.
Dobro, s dojenjem nikakvih problema, toliko mi je to bilo prirodno i normalno. Isto tako beba u ruci ako treba 24 sata, buđenje noću, pa moraju se navići na svijet, naravno da se bude.

Tako brzo odrastu, prebrzo. Tada nastaje onaj teži do roditeljstva.

Uživajte u ovim ranim danima, neka vam ništa ne bude teško, dok su mali vole vas bez granica.

Originally Posted by Beti3

Uživajte u ovim ranim danima, neka vam ništa ne bude teško, dok su mali vole vas bez granica.

odličan savjet, ali nije uvijek primjenjiv. sve bi majke željele ne imati problema s dojenjem, s promjenama raspoloženja, s umorom...nekima jednostavno treba više vremena

Ma, Beti , šalimo se i dajemo potporu mladoj mami kojoj je trenutno teško. Ja da mogu birat, vrtila bih stalno prva tri mjeseca, ali to baš ne pomaže ženi kojoj je teško s malom bebom... Teško se prilagodit na svaku novu situaciju i normalno je da imaš dana kad si grozna osoba.
I vidite kako Beti primjerom okazuje potiskivanje koje zagovaram.Za par mjeseci će Beti otvorit temu Ne mogu višeeee

ja se ne šalim, točno razumijem (sjećam se) kako se palčica osjeća

razumijem i da ima majki kojima roditeljstvo puno lakše "sjedne", kao i to ima ljudi koji lakše uče strane jezike, koji su bolji u sportu od drugih itd.

Neće otvoriti. Prošla sam ne samo mjesece, nego i godine. Prema van se ne dam. To što mi je kosa posijedila i tlak povišen, pokazuju da biti mama i nije lako. Ali, ja tako volim biti mama...Uvijek je više dobrih nego loših trenutaka.

I zbog takvih kao Beti ja mislim imati i četvrto. Dobrih dana imamo mnooogo više. ali to baš i ne pomaže kad imaš 7 loši dan za redom. Meni je najteže razdoblje bio prelazak s jedno na dvoje djece i tad me prala grižnja savjesti što mi je to tako teško pa razumijem da je baš teško kad se osjećaš usamljenim u muci...Zapravosad ka d mi je prviu predpubertetu ili pubertetu mislim daću skoro promijenit mišljenje o najtežemo razdoblju, ali možda bolje da otvorim novi topic: Sama s 6 muškaraca pa se izjadam tamo....( i svi nisu moja djeca)

Palčice, ja sam već više puta rekla da tek otkad sam mama razumijem sve one starije, isfrustrirane ženetine koje prigovaraju na sve, koje su iskompleksirane i nitko ne voli biti u njihovom društvu. To je zato što moraju preživiti odrastanje vlastite djece i moraju biti dijelom svega toga, uz sve to i odgovorne za sva sranja koja im priušte. Ovo o čemu Beti priča, meni je totalna nepoznanica. Daleko je to od bajke. Bajkovit je kod mene osjećaj, emocije (pričamo o prvim mjeecima)....taj dio je bajkovit. A moj život je kobinacija crne komedije, parodije i trilera. I ne, neću te utješiti i reći da je lakše kad djeca malo narastu. Zato što je još gore. Onda ti proradi grižnja savjesti jer misliš da si sve radila krivo, krivo si odgajala, krivo si disala i hodala, zato ti se sad sve vraća. A muž...muž mi je neprijatelj br1 već 12 godina.

I naravno da ti nitko neće to reći i upozoriti te, jer, zašto bi tebi bilo bolje nego svima drugima.

Sori, nisam jutarnji tip, možda se popodne sjetim one ljepše strane

meni se prve tri godine oba djeteta povraćalo od umora
sjećam se da sam jednom, držeći kavu, sjedila ujutro na kauču i zamijetila da mi svako toliko protrči ružičasta vjeverica kraj nogu - dotud je došlo
mislim da sam oko šest godina dojila otprilike svakih pola sata
smetalo mi je što je mm neefikasan (lijepa riječ za dobrohotnog, neurednog i sporog čovjeka) u kućanskim poslovima i što jedemo jedino palentu s komadom sira za ručak
da se razumijemo, mi na zelenu granu također nismo došli, a na ljeto ćemo jovo nanovo treći put
mlađa kćer trči k'o da u njoj ima jedno tri tornjaka - a ima pet godina. jedva izdržimo s njom

ja o ovoj strani roditeljstva pričam, itekako

a trudna raditi i tjedno prijeći 400 km mi je mila majka u odnosu na biti kod kuće s malo djecom

Originally Posted by palčica

...Umorna sam u toj količini da me konstantno bole kosti oko očiju i glava, da mi se od nespavanja povraća...

potpis na ovo gore.
meni je počelo veselo na dan kad smo došli doma iz rodilišta, kad je navrlo mlijeko i začepila mi se desna dojka. noć sam provela plačući ispod tuša i stavljajući obloge od zelja.
mala se budi svako malo i traži jesti, počela sam raditi više stvari odjednom, zatečem se kako u isto vrijeme kuham posude za spremanje mlijeka, sjedim na wc-u, a uopće mi nije sila i pokušavam se izdajati. toliko sam neispavana da kad i zaspim sanjam da dojim i prematam malu.
ponekad se osjećam isfrustrirano jer imam osjećaj da ništa ne napravim oko bebe, a ustvari se cijelo vrijeme bavim s njom, nekad me izluđuje njeno jedenje koje traje po dva sata s pauzama.
jedem 2x dnevno uvrh glave jer ne stignem, idem si na živce kad se zateknem u podne u piđami a kuća mi je u rasulu, 3 tj. nakon poroda imam manje kila nego kad sam ostala trudna, i ne želim se gledati u ogledalo jer izgledam kao ispijena alkoholičarka.
mm mi maksimalno pomaže, i ide na posao neispavan i teturajući, kad dođe doma postaje kućanica i moje rame za plakanje.
jedina želja mi je da odspavam jednu noć u komadu s mužem, ne mora biti cijela može i nekih 5 sati, da se najedem u miru božjem i počupam obrve.

sad na stranu sve što sam gore nabrojala, pogled na moju curicu je vrijedan svega ovoga, ona je naš lijek.
mislim da se većina žena osobito kod prve bebe osjeća izgubljeno i gunđavo, i da je lijepo da se govori i ovoj strani roditeljstva.

ja sam obožavala biti trudna, dojiti (dobro, noćna nacicavanja su me znala iscrpljivati) i imati male bebe
ma čak i todlere
i svakog od njih troje ponaosob obožavam i volim provoditi vrijeme s njim/njom

sinergistički učinak njih troje odjednom me zna dovesti do ludila

ljudi često kažu kako im je teže bilo prijeći s jednog djeteta na dvoje
meni je puno teže bilo s dvoje na troje jer sad odjednom kao da više nije bilo dovoljno dvoje odraslih, onako je bilo dvoje odraslih na dvoje djece, a sad nam je odjednom falio još jedan par ruku

vjerujem da je lakše roditeljima koji imaju veću razliku među djecom

i divim se samohranim roditeljima

Originally Posted by Beti3

Ali, ja tako volim biti mama...Uvijek je više dobrih nego loših trenutaka.

Ovo mogu potpisati, a vjerujem da i apsolutno svaka mama može, ali ta rečenica ne isključuje postojanje osjećaja koji more palčicu. Ok isključuje kod Beti i Lili75.

Originally Posted by palčica

Dok sam čekala dijete, prijatelji petogodišnjeg dječaka, dosta zahtjevnog, znali su onako, u šali, dobaciti kako će biti svega kad nam dođe žarko željeni nasljednik. Predbacivanja, nespavanja, plakanja, emotivnih turbulencija, svega. Ja sam nekako mislila da se to samo njima događalo, jer eto, nisu se snašli. Sada, iz perspektive friške roditeljke uviđam da mnogi roditelji s malom bebom, oboje ili pojedinačno, proživljavaju krizu.

Meni se desilo da sam postala netko koga ne prepoznajem. Zatvorila sam se u kuću i odbijam raznorazne ponude, izmišljam razloge da nigdje ne odem. Odbijam trening (a trčanje me inače tako raduje i opušta), odbijam prijatelja fizioterapeuta da me izmasira (a trebalo bi mi), prijateljicu da mi priušti nekakav xy tretman, sve mi je problem, za sve izmišljam ispriku uključujući i pozive kvartovskih mama za šetnju. To što se izdajam svaka dva sata, što bi zakinula dijete za svoje prisustvo, što imam nekoliko kila viška i u ništa ne stanem..... Usto sam postala gunđava, nezadovoljna, manijakalno sve spremam ako dijete spava i ako se ne bavim njime.
Umorna sam u toj količini da me konstantno bole kosti oko očiju i glava, da mi se od nespavanja povraća. I da, postala sam tlačiteljica partnera, gunđava aždaja - nije samnom ni lako ni lijepo.
A opet mi se čini da to nije postporođajna depresija, nego da sam paralelno sa krasnim djetetom rodila i čudovišnu sebe.
Dragi lastane ima li lijeka?

Palčice, velika većina roditelja zna za ovo.... a lijek ti je na dohvat ruke i sama si ga ovdje opisala (v.boldano).

Dobra vijest je da trebaš doći do dna da bi krenula s oporavkom. Sudeći po ovom opisu, taj trenutak (točka loma) je blizu, možda je čak i došlo do toga dok ja ovo pišem...

Moraš si naći odušak. Potpuno je svejedno koji. ALI da bi to mogla, moraš u sebi naći snage i povjeriti dijete nekom drugom. Bez toga ne ide. To treba preko koljena.... Kad ponovno kreneš iz kuće van (trčati, do knjižnice, makar i u šetnju) sve će se to pomalo riješiti.

Probaj prvo osigurati sebi pol sata dnevno doma - meni je kada bila klasika. MM je preuzeo djecu (a imali smo dvojicu puzavaca istovremeno) dok sam se ja bavila sobom u kupaonici. Pa je kasnije preuzeo djecu dok sam ja išla do kvartovskog dućana ili knjižnice itd. Pa smo dogovorili da 1x tjedno ode k svojoj mami s jednim djetetom, a meni ostavlja drugo (na smjenu). To je isto pomagalo. Nekako se sve to lijepo polako slagalo, ali da - bilo je kriznih situacija (u prvoj godini rada nakon porodiljnog - bilo mi je pa onda , pa onda , pa sam promijenila posao i napokon su stvari došle na mjesto. Tada sam krenula i na yogu 2x tjedno (idem i danas). Nije mi bitno kako se to zove, nije mi bitno tko je oko mene - to je 2x tjedno po sat -dva za mene, moje vrijeme za oporavak.

Čovjek si mora naći način za punjenje baterija i za odmor. Odaberi BILO ŠTO, samo s nečim konačno počni. Vidjet ćeš kako je lako kad napokon kreneš, a pitat ćeš se što ti je tako dugo trebalo da se odlučiš... Sretno.

Originally Posted by Trina

Palčice, ja sam već više puta rekla da tek otkad sam mama razumijem sve one starije, isfrustrirane ženetine koje prigovaraju na sve, koje su iskompleksirane i nitko ne voli biti u njihovom društvu. To je zato što moraju preživiti odrastanje vlastite djece i moraju biti dijelom svega toga, uz sve to i odgovorne za sva sranja koja im priušte. Ovo o čemu Beti priča, meni je totalna nepoznanica. Daleko je to od bajke. Bajkovit je kod mene osjećaj, emocije (pričamo o prvim mjeecima)....taj dio je bajkovit. A moj život je kobinacija crne komedije, parodije i trilera. I ne, neću te utješiti i reći da je lakše kad djeca malo narastu. Zato što je još gore. Onda ti proradi grižnja savjesti jer misliš da si sve radila krivo, krivo si odgajala, krivo si disala i hodala, zato ti se sad sve vraća. A muž...muž mi je neprijatelj br1 već 12 godina.

I naravno da ti nitko neće to reći i upozoriti te, jer, zašto bi tebi bilo bolje nego svima drugima.

Sori, nisam jutarnji tip, možda se popodne sjetim one ljepše strane

bome ti nas utješi
aj javi se popodne
mada nekako slutim da je uglavnom tako kako veliš
i meni je najljepše dok su skroz malešni
umorna jesam ali mi je lijepo, onako kao na nekom oblačku
sa starijim djetetom zna biti puuuno izazovnije

Originally Posted by palčica

Hvala vam!
Morat ću ovo čitati kad god pomislim da se nisam snašla u svemu ovome - dijete je prepredobro, samo sam iscrpljena od šest mj. konstantnog izdajanja, što nepotrebno lickam kuću i slično. Ako me partner u međuvremenu ne pošalje topom u svemir.

već samo ovo je dovoljno da možeš reći da ti je teško
mi koje to nismo prošle ne možemo razumjeti, možemo tek naslutiti

znam kako je...i ja se tako osjecam vec 9 mj. uz sve sta si nabrojala sam jaaaaako jako nervozna i stalno se svadam s muzem-jadan sta sve trpi od mene...sve se tjesim da ce biti bolje..samo kad?

Originally Posted by ovca_i_janjad

mislim da sam oko šest godina dojila otprilike svakih pola sata

pa kako ti neće ružičasta vjeverica trčati pored nogu
nespavanje užasno iscrpljuje. taj dio je meni osobno, najteži.
meni je to, sori ovca suludo, đizs. da ti prođe toliko godina života u iscrpljenosti. u lošem filingu. ili pretjeruješ
nisam kao beti, sjećam se još uvijek tih trenutaka, iako pamtim samo lijepe dane ali da sam bila toliko iscrpljena, a bome - nisam. jedina obveza koju sam si dala, osim 24/7 dojenja m, bio je ručak i stariji sin. i za to obaviti je znalo već doć do nervoze, naravno. al recimo, znala je m biti na cici, a ja i on igrati briškulu. il sam mu čitala. iako, budimo realni, puno puta bih rađe kunjala zajedno s njom.
no, šest godina je razlika, tako da je i to jedna olakšavajuća stvar. i ne govorim za trinu, ne bih znala kako je s četvero

e, to izdajanje je užasno naporno. nečega se moraš palčice odreći. moraš i gotovo
ja predlažem da to bude lickanje kuće.
možeš ti to

Recimo samo da sam ja jako sretna što više nemam bebu doma .

jbg, tandem

sad ću se preporoditi s jednim na cici

draga Palčice, ja te potpuno razumijem. Jutros sam imala totalnu krizu!!!

Pa si kad prođe mislim kakva sam to mama
Eto i meni je lakše kad cujem/pročitam da se i drugi osjećaju kao i ja...

Originally Posted by cvijeta73

e, to izdajanje je užasno naporno. nečega se moraš palčice odreći. moraš i gotovo
ja predlažem da to bude lickanje kuće.
možeš ti to

X :D
Ne mislim da se o tome ne govori, više mislim da se to zapravo ne čuje. Pa evo, palčice, i tebi su govorili, ali nisi vjerovala
Zapravo, ja znam više ljudi koji se žale oko roditeljevanja, nego onih koji su nešto u oblacima.

Originally Posted by vertex

X :D
Ne mislim da se o tome ne govori, više mislim da se to zapravo ne čuje.

Potpisujem. Sjećam se kako sam, dok sam bila trudna, slušala susjedinu bebu koja je non stop plakala (urlala, ustvari) i mislila "a neće moj ovako".
Imala sam pravo, moj je bio još glasniji

Ali baš sam primijetila kako u zadnjih godinu dana muž i ja imamo puno manje onih isfrustriranih svađa koje su nastale samo zato što je jedno, ili oboje, iscrpljeno od brige oko djeteta.
Točno je da uvijek ima puno lijepih trenutaka, je li ih više ili zasjene one teške, ali brate kad je teško -teško je.

Htjela sam još reći, a ovo je već totalno nemajčinska stvar za priznat, da mi je uz to nespavanje i ostale konkretne čari, ponekad teško to što moram nekome toliko biti na raspolaganju, što moram stalno brinuti o njegovim potrebama, što me toliko trebaju. Ponekad mi je to baš teret, i zato mi je lakše kako je dijete veće, jer me ne treba, kao mala beba, baš svo vrijeme. Ali ono -pa mu dodaj vodu, pa mu obriši guzicu, pa mu napravi večeru, pa mu upali crtić, pa razriješi ovu i onu krizu..
Iako je to "ja sam tako strašno potrebna" glavna majčinska droga, meni je ponekad baš teret.

Originally Posted by tangerina

Htjela sam još reći, a ovo je već totalno nemajčinska stvar za priznat, da mi je uz to nespavanje i ostale konkretne čari, ponekad teško to što moram nekome toliko biti na raspolaganju, što moram stalno brinuti o njegovim potrebama, što me toliko trebaju. Ponekad mi je to baš teret, i zato mi je lakše kako je dijete veće, jer me ne treba, kao mala beba, baš svo vrijeme. Ali ono -pa mu dodaj vodu, pa mu obriši guzicu, pa mu napravi večeru, pa mu upali crtić, pa razriješi ovu i onu krizu..
Iako je to "ja sam tako strašno potrebna" glavna majčinska droga, meni je ponekad baš teret.

meni je to normalno, nije mi ništa nemajčinski, a što se tiče droge, ta kod mene ne djeluje
već sam prije rekla, mislim da nema lakšeg perioda od recimo 7-13 godina. skroz su samostalni, a nikamo još ne idu bez nas da moraš brinuti. ne voze, ne piju, ne puše, ne ostaju vani do kasnih ura - ništa. neću reći ljepšeg perioda, jer bebice su bebice, al lakšeg - svakako.
a inače, sreća da su bebe tako slatke, jer da nisu ko zna šta bi bilo i s nama i s njima

Originally Posted by cvijeta73

a inače, sreća da su bebe tako slatke, jer da nisu ko zna šta bi bilo i s nama i s njima

ovo je moja mama uvijek govorila

ali, zbilja, da nema tih krezubih osmijeha, ne bi ni ljudske vrste više bilo

Beti3 romantiku sam vidjela samo u filmovima tipa Stepford Wives
Od dolaska iz rodilista pa do sada uglavnom MM i ja sve radimo.
samo jedna scena u sred noci budim se i pogledam nema BC u krevetu, budim MM-a i kazem dizi se nema djeteta. Oboje skacemo, dizemo poplun, nema ga, automatski trazimo da ispod kreveta, nema ga, krecemo u ostatak kuce (radi se o tromjesecnom djetetu) on u kupaonu ja u dnevni boravak, nema ga, da bi me on na karju sretan zvao, djete spava u kindetbetu u svojoj sobi.
dakle od umora niti jednom nije palo na pamet da je djete u svom krevetu, da nije mogao otici nigdje, jer jelte tromjesecna djeca ne odlaze u kupaonu, a ni u kuhinju niti u dnevni boravak

s drugim djeteom nisam stigla imati takve faze, jer sam imala neispavanost jos vecu, ali ne bi se mogla pomjeriti i traziti je pa stanu

moji frendovi kazu da ja jedina govorim da je tesko s klincima, da me smeta sto nemam vise "sebe". imam samo mi je trebalo da shvatim da to nisam vise ista ja.
polako sve ce nekako sjesti na svoje mjesto, na sve se treba adaptirati, samo s roditeljstvom ne razmisljas kao o jaslicama. da se neki lakse neki teze adaptiraju. ja sam slucaj teze adaptacije

sve sto si napisala je meni normalno,
sad me smeta buka, joj kad se sjetim kako novorodjencad tiho place, a sad kad im je dosadno kako mogu glasno kmenkati. aaaaaaaaa sad to ne mogu. vjerujem da cu se taman i na to adaptirati kad ce poceti salva hormona po kuci vladati.

onda sam i ja definitivno slučaj teže adaptacije
realno, ništa mi nije tako strašno teško napraviti (dobro, to pričam sad kad suprošle faze nespavanja)
ali me muči ovo o čemu pričaju spajalica (neimanje malo više same sebe) i tangerina (činjenica da sam odgovorna za nečije zdravlje, obrazovanje, zapravo život - a ja to, kao prava štreberica, jako doslovno shvaćam i teško mi se opustiti)

kad narastem, ja bih bila cvijeta
može i marta

Ufff, dojenje je mila majka, uvijek može gore. Zamislite da vam je bebetina od 10 kg cijeeeli dan na rukama... Slobodno mi mogu amputirati lijevu ruku na živo, pomrli su mi svi živci u njoj, više je ne osjećam I sve bih dala da sam je mogla dojiti kao prvo, pa se fino izvališ na krevet, upališ tv i dojiš satima
Palčice, potpuno te razumijem. Živcirali su me oni savjeti : kad beba spava, i ti spavaj. Ne, ne mogu spavati i živjeti u neljudskim uvjetima, pospremljena kuća me umiruje i daje mi osjećaj ljudskosti u tim prvim mjesecima Ne mogu se natjerati na šetnju, masažu i izlazak kad mi duša spava i nije mi ni do čega, nego se samo želim zavaliti, buljiti u tv, buljiti u prazno, bilo što da ne mičem sobom. Imam samo dva savjeta za tebe - strpi se, kako dijete bude raslo, vraćat ćeš se u normalu i nemoj se prežderavati, jer višak kilograma čini te još jadnijom u cijeloj situaciji.

Originally Posted by trampolina

Ja potpisujem sve puta tri, pa čak i kilograme
Klanjam se mm-u na strpljenju, sigurna sam da često nije bio ni svjestan što ga je snašlo.

Dobra vijest: kako su mi bebe rasle tako se postepeno vraćao i moj život. Oko druge, treće godine bude skrozdobro

Daj si vremena, beba ti je zbilja mala.

isto ovako

Preumorna sam pa samo potpisujem Rehab, Cvijetu i ostale...

Originally Posted by Anemona

Ovo mogu potpisati, a vjerujem da i apsolutno svaka mama može, ali ta rečenica ne isključuje postojanje osjećaja koji more palčicu. Ok isključuje kod Beti i Lili75.

taman se htjedoh javit kad vidim Anemonin post

da u pravu si, ja se slažem s Beti3, ok znala sam biti iscrpljena prvih par tjedana id cicanja i nespavanja,al sam svejedno uživala, mazila, tetošila, nisam kuću lizala, to ne, mislim ad svaka mama to treba malo stavit postrance kad dođe bebica, kad beba spava i mama legit i odmorit, djirala svaki dan satima (al doslovce) s frendicama po kvartu, smijale se međusobno našim dogodovštinama s dječicom,uglavnom čuvala sam energiju kad bi beba odmarala.

Palčice, a da probaš tako, pusti lickanje kuće, zašto ne bi izašla van s frendicaam i malo se ispričala, bolje bi se osjećala.

Idem vidjet što si točno sve navela u 1. postu pa se javim još.

Originally Posted by flopica

bome ti nas utješi
aj javi se popodne
mada nekako slutim da je uglavnom tako kako veliš
i meni je najljepše dok su skroz malešni
umorna jesam ali mi je lijepo, onako kao na nekom oblačku
sa starijim djetetom zna biti puuuno izazovnije

Evo popodne je. Ma ja sve što pišem, pišem u polušali. Istina je ta da se trebamo prilagođavati situaciji a to nije lako. Kao što je netko napisao, taj osjećaj da su svi ovisni o tebi..to nije lako. Daj ovo, daj ono, skuhaj, operi..kad su mali ovisni su skroz a kad su veliki onda te shebe taj osjećaj di si fulao. Bar ja tako. Odgovornost osjećam isključivo ja, ne znam zašto nisam sposobna na muža nešto prebaciti. Onda kad negjde ode krivo, dođe mi da lupam glavom o zid zašto sam neke stvari napravila baš tako, umjesto onako.

I stvarno te nitko ne pripremi na to. Svi pričaju o pozitivnim stranama, sve je divno, krasno, ljubav frca na sve strane a ostale tehnikalije nitko ne spominje. Ne znam zašto. Meni neće nikad žao biti što sam rodila ali da mi je vratitit vrijeme, sve bi odgodila i posvetila se sebi još neko vrijeme. Jer JA sam sada na zadnjem mjestu. Još me ovaj Linić shebao do jaja s ovim smanjenjem minusa..mislim ono, financije su među važnijim stavkama kad imaš djecu. Umor je nevažan u čitavoj priči.