Palčice, i ja znam kako ti je. Mi smo dobili blizance, nedonoščad, zahtjevni, nespremni za život, ne znaju jesti, zaspati, povraćaju u mlazu 10 puta dnevno, sve je ispovraćano i poprskano, bijele točkice po svom namještaju, vratima... pomoći niotkuda. Nakon 45 dana u bolnici dolaze doma, ja pokušavam dojiti, nema šanse, preslabi su...Nakon 24 sata smo shvatili da nisam ništa stavila u usta, muž kuha, sljedećih par dana živim na kakau, jer drugo ne stignemo pripremati. Godinu dana nisam odspavala duže od 45 min u komadu, izdajala sam se 7 mjeseci... Muž je nekoliko mjeseci spavao od 8-11 ujutro, u odvojenoj sobi, sa čepićima u ušima. To je bilo njegovih 3 sata, a ostatak vremena je bio na raspolaganju. Nismo razlikovali dan i noć, stalno je bilo nešto za raditi oko djece. U jednom trenu se muž od umora zaletio u zid u hodniku, dok je na rukama uspavljivao jednog od njih.
Ja sam prvih mjesec-dva dok sam spavala imala stalno osjećaj da mi dijete leži na prsima i na trbuhu i da ću ga ozlijediti pokrenem li se. Gnječila sam u polusnu i znoju pokrivače na sebi da se uvjerim da nije dijete na meni, već u svom krevetu.
Čula sam ih kako plaču i kad nisu plakali.
I bila sam nekako preemotivna u svemu tome, ganuta cijelim tim čudom da odjednom imam dvoje djece. Kad bi mi ljudi na cesti znali reći da su krasni, da sam sretna i blagoslovljena, krenule bi mi suze na oči.
Znala sam i urlati na muža ponekad, naravno.
Nisam previše izlazila, jer nisam znala kako se zovem od silnih obaveza. Dobili smo i treće dijete.
Od iscrpljenosti sam se jedne noći naglo probudila, nisam se mogla sjetiti gdje sam i kako mi se zovu djeca.
Nespavanje je strašno.

Na kraju sam potražila pomoć liječnika, dobila ju, riješila problem nadam se. Mislim da sam sad više manje normalna

Popričaj s liječnikom, posveti se malo više sebi, kako ti svi i savjetuju, ne izoliraj se i biti će sve u redu, sigurno. Ako ne baš sad, a onda malo kasnije